The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Čaša vina dnevno smanjuje rizik od razvoja hroničnih bolesti bubrega za više od trećine. Pozitivno utiče na funkcionalnost mozga i sluh. Blagotvorni efekti crvenog vina na zdravlje odavno su poznati. Vinopije tvrde da je ono dobro za krv, a najviše koristi od njega u stvari imaju bubrezi, kažu američki naučnici koji su uspeli da pronađu još jednu dobru stvar u ovom božanskom piću. Čaša vina dnevno smanjuje rizik od razvoja hroničnih bolesti bubrega za više od trećine, zaključili su stručnjaci na Univerzitetu Kolorado. Pacijenati oboleli od hroničnih bolesti bubrega redovno su konzumirali male količine vina, što su naučnici povezali s manjim rizikom od kardiovaskularnih problema. Rezultati su zasnovani na trogodišnjem praćenju gotovo 6.000 ispitanika od kojih je oko 1.000 imalo hroničnu bolest bubrega. Pokazalo se da bolje efekte ima crveno vino, zbog veće količine antioksidansa polifenola, objašnjavaju naučnici. Oni su takođe utvrdili da resveratrol, antioksidans koji se nalazi u crnom grožđu i vinu, štiti od gubitka sluha. On pozitivno utiče na funkcionalnost mozga, sluh i starenje. S obzirom na to da čulo sluha počinje da slabi posle šezdesete, redovno ispijanje čaše crvenog vina uz ručak ili večeru može znatno da poveća šanse da vas i u poznim godinama sluh odlično služi. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Kada kupujete maslinovo ulje, obavezno pogledajte da li na etiketi piše „ehtra vergine”, jer to garantuje da je isceđeno iz sveže ubranih maslina i nema hemijskih aditiva. Osim što je zdravo za prženje i začinjavanje salata, ima i lekovita svojstva. Kašika pre doručka, oblaže želudac i sprečava pojavu čira, dok mućkanje u ustima, ujutru posle pranja zuba, štiti od parodontoze. Bogato mononezasićenim kiselinama, reguliše stvaranje holesterola i čuva srce, dok visoke koncentracije vitamina E organizam štite od slobodnih radikala. I to nije sve. Grčki istraživači su ustanovili da je ishrana sa malim unosom mesa i velikim količinama povrća i maslinovog ulja, pravi eliksir mladosti i dugovečnosti. Istraživanje uticaja mediteranske kuhinje na dužinu života, na uzorku od 23.349 ispitanika trajalo je punih osam i po godina, a sudeći po rezultatima, tajna dobrog zdravlja leži u smanjenoj upotrebi mesa i mesnih proizvoda i čestoj zastupljenosti voća i povrća i to posebno mahunarki, uz minimalan unos alkohola. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Kako protiv nesanice?2/11/2024 Težak dan na poslu, briga za najbliže ili, jednostavno, umor – mogu biti okidači za pojavu nesanice. Ukoliko vam je ovaj problem blizak, možda bi neki od sledećih “trikova” mogao da vam pomogne Sa toplom kupkom, koju ćete sebi priuštiti sat pre odlaska u krevet, nema greške. U vodu stavite morsku so i cvetove lavande, upalite mirišljave sveće, lezite u kadu, zatvorite oči… Uživajte u tišini i mirisima, dok vam kapci postaju lakši. Posle toga popijte čaj od kamilice, lipe ili matičnjaka, kako biste se potpuno opustili. Ako je problem ozbiljniji, izaberite čaj od semenki celera ili tinkturu kantariona. Kada vas muči nesanica, uvek možete da probate trik – mirisna posteljina. Koliko god bila čista, zamenite je onom koju ste tek oprali, osušili i lepo ispeglali. Kada u nju utonete, već ste na pola puta ka kvalitetnom snu. Telo će dobro odreagovati i ako ga obradujete masažom. Uzmite drveni češalj i blago prelazite od vrhova prstiju preko dlana i ruke, sve do ramena. Isto ponovite i sa drugom rukom. I, na kraju, pre nego što legnete u krevet, na parčetu papira ispišite spisak obaveza koje bi sutradan trebalo da obavite. Saznanje da ste ih zabeležili, oslobodiće vas brige da li ćete ih zaboraviti, što je dobar korak ka mirnom snu. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Vlasnici spa centra “Naturoase Stegerhof” u Trudenu tvrde da „saunovanje u senu“, ili kraksenofen, ima moćno terapijsko dejstvo. Vlasnici spa centra “Naturoase Stegerhof” u Trudenu tvrde da “saunovanje u senu”, ili kraksenofen, ima moćno terapijsko dejstvo.Esencijalna ulja cvetova i trava u alpskom senu u kombinaciji sa vodenom parom, blagotvorno deluju na čitav organizam. Ova neobična terapija idealna je za osobe koje imaju reumatske tegobe, bolove u mišićima, vratu i leđima, ali i za one koji osećaju hronični umor i često su pod stresom. Osim toga, seno jača imuni sistem i eliminiše toksine iz tela. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
February 11th, 20242/11/2024 Nakon što su ustanovili da konzumiranje kafe smanjuje opasnost od dijabetesa, naučnici su nedavno otkrili da ispijanje crnog napitka štiti vid. Istraživanje nad miševima koje je sproveo tim južnokorejskih i američkih naučnika pokazao je da je kafa dobra za oči. Naime, hlorogenična kiselina (CLA), moćni oksidans koji se nalazi u kafi, čuva zdravlje očiju tako što sprečava degeneraciju mrežnjače usled starenja. Naučnici navode da bi jedna kafa dnevno bila dovoljna da se izbegnu očne bolesti koje se manifestuju sa godinama. Tokom eksperimenta, miševima je ubrizgan azot monoksid, što je trebalo da kod njih izazove slepilo. Međutim, kod glodara koji su lečeni hlorogeničnom kiselinom nisu primećena nikakva oštećenja na mrežnjači. Mrežnjača, unutrašnja opna oka koja prima i organizuje vizuelne informacije, zahteva visok nivo kiseonika. U suprotnom, postaje posebno osetljiva na oksidativni stres i proizvodnju slobodnih radikala, što dovodi do oštećenja oka, pa i do gubitka vida.Buduća istraživanja mogla bi dovesti do razvoja posebnog napitka ili očnih kapi za zaštitu mrežnjače.Studija je objavljena u časopisu Journal of Agricultural and Food Chemistry. Još jedan dobar razlog da pijete kafu jeste i njen povoljan uticaj na jetru! Istraživači u Italiji su utvrdili da se konzumiranjem tri šoljice kafe dnevno rizik od raka jetre smanjuje čak za 40-50%! Druga istraživanja su pokazala da kafa umanjuje rizik od ciroze jetre, bolesti jetre koja najčešće nastaje usled alkoholizma i hepatitisa, i to za čak 80% kod ispijanja 4 šoljice kafe dnevno. izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Kofein stimuliše centralni nervni sistem i deluje kao blagi antidepresiv jer povećava proizvodnju pojedinih neurotransmitera koji podstiču dobro raspoloženje. Kako otkrivaju rezultati studije sprovedene na Harvardu, uticaj kofeina koji unosimo ispijanjem kafe igra značajnu ulogu u smanjenju samoubilačkog nagona. Tako je kod onih ispitanika koji su pili u proseku dve šolje kafe dnevno rizik od izvršenja samoubistva bio manji za čak pedeset posto. Studija je obuhvatila više od dvesta hiljada ljudi, i trajala je šesnaest godina. Vođa istraživačkog tima Majkl Lukas kazao je u razgovoru za “Huffington Post” da su ovo dobre vesti za one “navučene” na šoljicu kafe. Prema njegovim rečima, kofein koji izaziva zavisnost može delovati i kao blaži antidepresiv, podstičući lučenje hormona sreće kao što su serotonin i dopamin. Ranije je utvrđeno da kafa umanjuje rizik od oboljevanja od raka kože, dijabetesa i Alchajmera, sprečava pojavu srčanih oboljenja , pa čak i da štiti jetru. Kofein deluje tako da stimuliše centralni nervni sistem, ali može da deluje i kao blagi antidepresiv jer povećava proizvodnju pojedinih neurotransmitera koji podstiču dobro raspoloženje, uključujući i serotonin, dopamin i noradrenalin, objašnjavaju stručnjaci, i dodaju da nije uočena bitna razlika kod ljudi koji su pili dve ili četiri ili više šolja dnevno, a najverovatnije zbog malog broja slučajeva samoubistava u ovim kategorijama, piše “Daily Mail”. “Poznato je da kofein utiče na mozak, ali ne kažem da smo na putu otkrivanja novog načina na koji bi se mogle sprečiti depresije. Međutim, možete biti sigurni da je pozitivno ako ste pili kafu”, rekao je dr Albert Ascherio koji je radio na istraživanju. Studije sprovedene na Harvard School of Public Health pokazale su da muškarci koji po šest šoljica kafe na dan imaju 60 odsto manje izglede za razvoj opasnog raka prostate. Studija objavljena u časopisu ‘Journal of National Cancer Institute’ takođe pokazuje da ispijanje jedne do tri šoljice kafe dnevno može smanjiti rizik od raka prostate za 30 odsto. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Britanski blizanci Aleksander i Kris van Tuleken hteli su da znaju šta više goji: šećer ili masti. Da bi to utvrdili, Aleksander se odrekao jednog, a Kris drugog. Nakon što su pre 11 godina postali lekari, obojica su dobijali i gubili na težini. U svojoj najmršavijoj fazi, Aleksander je imao 60 kilograma, što je malo za nekoga ko je visok 182 centimetra, a u najdebljoj je dostigao čak 110 kilograma. Danas imaju po 35 godina i mnogo vole da jedu, pa moraju strogo da paze da se ne ugoje. Iako su studirali medicinu, nisu mnogo znali o zdravoj ishrani i koji je najbolji način da izgube na težini. Godinama se smatralo da su masti odgovorne za višak kilograma. Ako želite da smršate, treba da smanjite unos masti. U međuvremenu, nametnula se druga teorija, prema kojoj je najbolje da se odreknete ugljenih hidrata, uključujući i šećer, otrovni sastojak koji goji i negativno utiče na zdravlje. U okviru eksperimenta za “BBC Horajzon”, Aleksander i Kris su se podvrgli različitim režimima ishrane: Aleksander je smanjio unos ugljenih hidrata (potpuno se odrekao šećera), dok je Kris prešao na ishranu koja podrazumeva nizak unos masti. Jednojajčani blizanci imaju potpuno iste gene, pa su zbog toga Aleksandar i Kris bili veoma pogodni za eksperimente. Bilo je jasno da će svaka uočena promena biti rezultat načina ishrane, a ne genetike. Uverenje da ugljeni hidrati povećavaju šećer u krvi i stimulišu organizam da proizvodi insulin, hormon neophodan za smanjenje šećera u krvi, govori u prilog tzv. “low-carb” dijeta. Međutim, insulin ima još jedno svojstvo – reč je o hormonu rasta, pod čijim se uticajem šećer u organizmu pretvara u masti koje se teško iskorišćavaju kao izvor energije. Ovo dovodi do tzv. metaboličkog sindroma, kombinacije gojaznosti u predelu stomaka, visokog krvnog pritiska i povišenog holesterola i drugih masti u krvi. Posledica je povećanje rizika od dijabetesa tipa 2, srčanih boleti, moždanog udara, raka i drugih teških bolesti. Ugledni naučnici tvrde da je takoreći nemoguće da se ugojite ako se odreknete ugljenih hidrata (a time smanjite i nivo insulina). Rezultati eksperimenta u kome su učestvovali Aleksander i Kris pokazuju, međutim, da stvari nisu tako jednostavne. Obojica su izgubili na težini, ali drugi rezultati nisu bili očekivani. Mršavite, ali vaš mozak sporije radi Kada se podvrgnete strogoj “low-carb” dijeti, organizam počinje da proizvodi ketone, koji funkcionišu kao gorivo za mozak, koji ne može da iskoristi masti. “Ali, oni nisu najbolja hrana za mozak”, objašnjava Aleksander. “Dok sam bio na dijeti, glad mi, doduše, nije odvraćala pažnju, ali mi je mozak radio usporeno i ograničeno. To je bio najočigledniji nedostak u takmičenju s Krisom.” Dijeta se odrazila i na Aleksanderove fizičke sposobnosti. Kris je bio bolji u svim testovima. Mada je brže gubio kilograme od Krisa, u sve je morao da uloži više napora. Eksperiment je pokazao da možete da smršate ako se odreknete ugljenih hidrata, ali da to ne mora da bude dobro za vas. Možete da oslabite i ako smanjite unos masti, ali na duži rok, neredovan unos masti takođe može da izazove negativne posledice po zdravlje. Najzanimljivije saznanje do koga su došli Aleksander i Kris jeste da zapravo postavljamo pogrešno pitanje: Umesto da pitate: “šta je gore – masti ili šećeri?”, treba da pitate koja hrana utiče na to da se većina nas goji i zašto? Ono što stvara zavisnost je zapravo kombinacija masti i šećera. Ugledni naučnici sa kojima su blizanci razgovarali otkrivaju da kombinacija masti i šećera (npr. u mlečnoj čokoladi ili sladoledu) slično utiče na mozak kao kokain. Izbacite jedno, i vaš sladoled će biti manje ukusan i neće stvarati zavisnost. A biće i manje kaloričan. Kakav se zaključak može izvući iz svega ovoga? Ako želite da smršate, mnogo je lakše da izbegavate prerađenu hranu sa sadržajem šećera i masti. Ovi proizvodi deluju na mozak potpuno drugačije nego prirodne namirnice, pa ćete se teško odupreti želji da pojedete previše. izvor The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Devijacija nosa je češća nego što se misli, ali ne izaziva uvek tegobe koje zahtevaju operaciju. Teže deformacije izazivaju česte glavobolje, upale ždrela i sinusa, bronhitis. Pored zdrave sluznice nosa, zakrivljenost nosne pregrade je ključna za respiratornu, mirisnu i zaštitnu ulogu nosa, kaže za „Novosti“ dr Ljiljana Banjac, ORL hirurg Kliničko-bolničkog centra „Bežanijska kosa“. Od pravilnog disanja zavisi funkcionisanje svih organa u organizmu. Udahnuti vazduh se u nosu vlaži, zagreva i pročišćava i takav ide u pluća. Mali je broj odraslih koji nemaju neki stepen deformiteta. Smatra se da je normalno da s godinama dolazi do manje ili veće deformacije nosa. – Mnogi ljudi sa deformacijom nosne pregrade nemaju problema sa disanjem kroz nos, posebno ako je devijacija nastala u dečijem uzrastu pa se organizam navikao – dodaje dr Banjac. – Kod težih deformacija javljaju se razne tegobe, poput otežanog protoka vazduha kroz jednu stranu nosa i glavobolja. Mogu da se jave i propratni simptomi: poremećaj mirisa, hronično zapanjenje sinusa, hronična iritacija sluznice nosa zbog nepravilne eliminacije sekreta. Takođe, zbog disanja na usta česti su faringitisi (upale ždrela) i bronhitisi. Deformiteti nosa mogu da budu urođeni ili stečeni – kao posledica nepravilnog razvoja, ili zbog povrede nosa. Povrede i prelomi najčešće nastaju u dečijem uzrastu, jer deca dok uče da hodaju često padaju na nos, pa mnogi zastareli prelomi datiraju iz tog doba. Kod starijih, povrede su najčešće posledica saobraćajne nesreće, tuče, bavljenja sportom. Ukoliko se prelom dok je svež ne vrati na mesto, treba sačekati tri do pet dana dok splasne hematom pa onda uraditi repoziciju, kojom se uglavnom postižu dobri rezultati, pojašnjava sagovornica „Novosti“:
– Ako već dođe do konsolidacije (srastanja) kosti i hrskavice u patološkom položaju, tada je povreda već stara i uglavnom pravi teže respiracijske smetnje. Manja odstupanja nosne pregrade od medijalne linije ne daju nikakve tegobe. Veće smetnje pri respiraciji pričinjava jednostrana iskrivljenost baze kvadrantne hrskavice, posebno ako je pri tome došlo do srastanja tog dela sa donjom nosnom školjkom. Najčešće se javljaju deformacije u obliku latiničnog slova S, iako često postoje i u obliku grebena, grba, neravnina i zadebljanja. Ne treba zaboraviti da slične tegobe mogu da daju i drugi poremećaji kao što je alergija, sekret u nosu, polipi ili drugi izraštaji, strana tela u nosu ili stanja gde su zahvaćena nervna vlakna sluznice nosa. Uzrok zapušenosti nosa mogu da budu i promene u gornjem delu ždrela.Da bi se postavila pravilna dijagnoza i donela odluka o lečenju, potreban je temeljan ORL pregled, rinomanometrija, a često i endoskopski pregled. – Ako se dijagnostikom utvrdi da je uzrok pacijentovih problema devijacija nosne pregrade, jedini način lečenja je operacija, septoplastika – kaže dr Banjac. – Hiruršku intervenciju ne treba raditi sve dok kosti ne dostignu svoj puni rast, što je najčešće posle sedamnaeste godine života. Ali, ako postoje ozbiljne disajne smetnje praćene glavoboljama, upalama sinusa, uha, bronhitisom, onda se operacija radi bez obzira na starosno doba. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Rak je ljudska tvorevina2/11/2024 Kancer je bolest koju je stvorio čovek, a neumerenost savremenog načina života je samo pospešuje – tvrde britanski naučnici koji su godinama proučavali ostatke mumija, fosila i klasičnu literaturu. Sve donedavno, tumori su bili izuzetno retki. Kada su zagađenje životne sredine i loša ishrana postali dominantna, ova bolest je eksplodirala. Da bi ustanovili poreklo kancera, profesor Majkl Cimerman i njegova koleginica Rozali Dejvid sa Univerziteta u Mančesteru su analizirali moguće reference bolesti u klasičnoj literaturi i proučili eventualne tragove i znake u ogromnoj kolekciji fosilnih ostataka i mumificiranh tela. Na hiljade uzoraka tkiva egipatskih mumija je pažljivo pripremljeno i analizirano pod mikroskopom, ali je potvrđen samo jedan jedini slučaj kancera. Pri tom treba imati u vidu da su eksperimenti dokazali da će tumori ostati bolje sačuvani u mumificiranom nego u normalnom tkivu. To znači da, ako su drevni Egipćani uopšte obolevali od raka, broj slučajeva kancera u analiziranim uzorcima bi bio daleko, daleko veći. Cimerman i Dejvidova su u potpunosti odbacili tvrdnje nekih kolega koji smatraju da proečni Egipćani nisu dovoljno dugo živeli da bi se u njihovom telu razvili tumori, pa otuda odsustvo kancera kod mumija. Kategorički izjavivši da to nije tačno, profesor Cimerman ukazuje da su kod mumija otkrili bolesti koje se specifično vezuju za poodmaklo životno doba, na primer, stvrdnjavanje arterija i krte kosti. “Kod mumija je očigledno potpuno odsustvo maligniteta, što ukazuje da su se u drevnim vremenima veoma retko javljali. Faktori koji izazivaju rak su tako ograničeni na društva uslovljena modernom industrijalizacijom” – kaže profesor Cimerman. Među fosilima se izuzetno retko pojavljuje kancerogeno tkivo, a kada je reč o fosilnim ostacima životinja, u naučnoj literaturi se navodi možda desetak takvih primera, mahom osporavanih. Čak je i među nekoliko hiljada analiziranih kostiju neandertalaca pronađen samo jedan slučaj mogućeg ali nepotvrđenog kancera. Tragovi ove bolesti u literaturi su takođe retki. U tekstovima drevnog Egipta opisuju se neki simptomi koji pomalo liče na kancer, ali je mnogo verovatnije da su njihovi uzročnici bili lepra ili čak proširene vene. Antični Grci su prvi na svetu definisali kancer kao specifičnu bolest i razlikovali su benigne od malignih tumora. Profesori ukazuju da je potpuno nejasno da li ovaj podatak signališe realno povećanje broja obolelih, ili je reč samo o kvalitetnijem i naprednijem medicinskom znanju. U knigama 17. veka se prvi put opisuju operacije tumora dojke i drugih vrsta raka, ali prvi opisi različitih tumora u naučnoj literaturi se javljaju tek u poslednjih 200 godina. Među njima su rak skrotuma kod dimničara iz 1775. godine i rak nosa kod uživalaca burmuta iz 1761. godine. “U industrijalizovanim društvima, kancer je najčešći uzrok smrti odmah posle kardiovaskularnih bolesti, ali je u drevnim vremenima bio izuzetno redak. U prirodnom okruženju ne postoji bilo šta što bi moglo izazvati rak, stoga je to bolest koju je stvorio čovek, sve većim zagađivanjem sopstvenog životnog prostora i drastičnim promenama ishrane i načina života. – kaže profesorka Rozali Dejvid. “Ono što je važno u našoj studiji je istorijska perspektiva bolesti. Pretražili smo milenijume, a ne samo nekoliko stotina godina i prikupili ogromnu količinu podataka. Na kraju se sve svodi na poruku koju prošlost upućuje sadašnjosti i budućnosti ljudske vrste: kancer je ljudska tvorevina i nešto čemu se možemo i moramo posvetiti. Promena načina živorta i okruženja je od presudne važnosti.” – rekla je profesorka Dejvid. Prema podacima Svetskog fonda za istraživanje raka svaki treći stanovnik razvijenih zemalja rizikuje da oboli od neke vrste raka. Lekari upozoravaju da su zdrava ishrana, redovne fizičke aktivnosti i održavanje normalne težine osnovna prevencija za gotovo trećinu najuobičajenijih i najčešćih vrsta kancerogenih bolesti. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Psiholozi kažu da je jako korisno pričati naglas sa sobom, samo ne baš u svakoj prilici. Ljudi koji pričaju sami sa sobom postupaju razumno i promišljeno, a ne šašavo, tvrdi neurolog Džil Bolti Tejlor. Svako od nas se barem jednom zatekao kako razgovara sa samim sobom i to naglas. O ovoj se temi puno govori, a malo piše. Nekoliko stručnjaka je reklo nešto više o tome. Iako su ponudili različite odgovore, svaki od njih je ispravan. Neuropsihijatar Boris Jerbić dao je jednostavno i zapravo logično rešenje kao odgovor na naše pitanje. – Osoba najčešće razgovara sama sa sobom u trenucima kada je uznemirena, zabrinuta, razdražena. Osim toga, moguće je da na taj način osoba traži oslonac ili govori u nadi da će je neko čuti. Osim toga, objasnio nam je kako je razgovor sa samim sobom normalan, te kako je prirodno da čovek ima duhovni život i stavove o kojima razmišlja u sebi ili naglas. Pulski psihijatar Jelčić Jadranka smatra kako je nužno da čovek razgovara sa sobom kako bi se poslušao. Pritom je, ističe, bitno razmišljati o postupcima i nad njima zadržati kontrolu. Jelčić upozorava da bi se psihijatru trebalo uputiti u tom trenu kada pričanje sa sobom naglas postane prečesto. Primarijus i doktor psihijatrije Želimir Skočilić smatra razgovor sa samim sobom dobrim i pohvalnim, naročito ako na osobu ima pozitivan efekat. Bitno je znati samome sebi reći “bravo” nakon kvalitetno obavljenog posla. Ali, ističe da osobe razgovaraju same se sobom kada su usamljene. – Osobe koje razgovaraju same sa sobom verovatno nemaju sa kim da podele mišljenje. Usamljeni ljudi sami dolaze do takve situacije da krenu da govore naglas svoja razmišljanja. Postoje i situacije kada pojedinac misli izriče u podsvesnoj želji da mišljenje posebno naglasi. Često ljudi imaju želju čuti o čemu razmišljaju. Naglas govore i oni koji su pod utiskom neke sporne situacije pa tada pokušavaju misli plasirati sami za sebe. Skočilić tvrdi kako u pričanju sa samim sobom najčešće dolazi od prebogatog intrapsihičkog života pa zbog aktivnog razmišljanja izađe izgovoreno. – Granica između normalnog i bolesnog je jako tanka. Previše govorenja sa samim sobom ne mora biti znak poremećaja, ali tada se javlja pitanje društvenosti. Mnogi ljudi imaju potrebu da dele misli, ali često nemaju nekoga ko bi ih saslušao, nedostaje im komunikacije – smatra psihijatar poliklinike ‘Pet plus’. Pričanje sa samim sobom nije znak poremećaja – kaže psihološkinja Martina Čarija. Ona naglašava da je reč o zdravoj funkciji koju, kada se odvija u mislima, stručno zovemo „unutrašnji govor“. – Jedan od kriterijuma je – da li je naša reakcija pričanjem sa sobom prikladna situaciji u kojoj se nalazimo, ističe psihološkinja Čarlija. Prof. Danijela Bučević, psiholog, iznijela je nekoliko razloga u kojima biste se mogli prepoznati – Ima jedna poštapalica koja kaže “Kad čovjek priča sam sa sobom – il´ je lud, il´ gradi kuću”. Ako umesto dela rečenice koji kaže “gradi kuću” umetnemo “ima puno briga”, onda smo još jedan korak bliže istini. Naime, čoveku opterećenom brigama u glavi se često roji i isprepliće toliko misli, da mu je teško razgovarati sa samim sobom. Misli tada postanu konfuzne, lako skaču sa jedne teme na drugu i onemogućavaju nas da jasno sagledamo pojedinačne probleme – nismo ni stigli do kraja jednog, a na njegovo mesto već se ugurao drugi – tvrdi prof. psiholog Danijela Bučević. Bučević naglašava kako u takvim slučajevima dok govorimo na glas, mi obuzdavamo vlastite misli i ne dopuštamo da se jedan problem ugura u našu glavu dok nismo rešili prethodni. To možemo videti kod ljudi koji se pakuju u zadnji tren pred polazak na put – dok slažu stvari u kofere na glas izgovaraju šta im sve treba iz ormara, kupatila, od dokumenata i sl. – Govor izaziva određenu psihofizičku pobuđenost koja nas održava aktivnijima i budnijima nego kad sa sobom razgovaramo potiho. Ovaj fenomen dobro je poznat svim studentima koji su spremali ispite do kasno u noć – kad ne samo da se gradivo izgovara na glas, nego se često i hoda po sobi i živo gestikulira rukama, što onda osigurava dovoljnu porciju adrenalina da se duže ostane budnim i nauči više gradiva. U posebno delikatnim situacijama često smo opterećeni time da li ćemo reći pravu reč, da li ćemo zvučati glupo, pametno, ostaviti dobar ili loš utisak. Tako nije retkost da mladić koji želi da pozove devojku da izađu pre telefonskog razgovora uvežbava pristup varirajući pri tome boju glasa i dužinu rečenice, sve dok ne nađe onu varijantu koja mu se najviše sviđa i za koju veruje da će ostaviti dobar utisak. Kandidati za posao takođe često rade sličnu stvar – uvežbavaju nastup i zahvaljujući tome tokom razgovora se osećaju smirenije, opuštenije i kvalitetnije se predstave nego što bi to uradili bez vežbe. Psiholog Danijela Bučević tvrdi kako deca često pevuše dok prolaze kroz prostor koji ih plaši. Neretko to rade i odrasli. To se u bihevioralno-kognitivnoj terapiji zove stop-tehnika. Koristi se kad nam se ne sviđaju misli koje nam se motaju po glavi, kad nas plaše ili uzrujavaju, i želimo ih se otarasiti. Tada im onemogućimo pristup tako da pesmom sami sebi nametnemo neke druge misli – one koje nas smiruju, vesele. Usamljenost, kad je tišina tako teška da je imamo potrebu prekinuti pa makar vlastitim glasom. Bučević tvrdi kako govorenje na glas oslobađa višak energije i napetosti: kad sami gledamo utakmicu i uredno izgovorimo sudiji i igračima sve kao da su tu ispred nas. Jeste da nas nisu čuli, ali mi smo barem iskalili svoj bies, smirili se i tada to prestaje biti naš problem. – Ovo sigurno nisu svi razlozi zbog kojih govorimo na glas i onda kad nas niko ne čuje, ali spadaju među najvažnije i sadrže neke bitne informacije o “čujnom” i “nečujnom” govoru. Ukratko, on može biti naš najbolji prijatelj i/ili najgori neprijatelj, zavisno o tome koliko dobro upravljamo njime. I zato, okrenite ga u svoju korist, na kraju krajeva – čak i kad su okolne stvari izvan vaše moći, vaše misli su u vašim rukama – pardon, vašoj glavi – poručila je Bučević. Pričanje sa samim sobom je odraz zdravog razuma Ljudi koji pričaju sami sa sobom postupaju razumno i promišljeno, a ne šašavo, tvrdi neurolog Džil Bolti Tejlor. – Mnogima od nas dogodilo se da u trenutku stresa naglas sebi daju nekakvu instrukciju – saberi se, smiri se, šta ćemo sad, ili slično. Razgovor sa samim sobom do sada se smatrao znakom nestabilnosti, ali to je zapravo racionalan i otrežnjujući postupak – objašnjava Tejlorova. – Ako se, suočeni sa nekom poteškoćom ili umorom, naglas bodrite ili naglas preispitujete situaciju, to je znak da vaša svest pokušava da nadjača podsvest i daje vam jasnu instrukciju kako da postupite – objasnila je ona. – Svako ima unutrašnji glas koji ga savetuje kako da postupi, i nije loše ponekad ga pustiti da se čuje i u stvarnosti – kaže Tejlorova. Društveni psiholog Geri Vuds dodaje da deca stalno pričaju sama sa sobom, i kao primer navodi gunđanje ili ohrabrivanje samog sebe tokom neke igre ili učenja. – Sa godinama gubimo tu naviku, jer je društveno neprihvatljivo mrmljati sebi u bradu. Ipak, trebalo bi da znamo da je to normalno ponašanje – rekao je Vuds. On je dodao da se ovo, naravno, odnosi na razumne izjave upućene samom sebi, a ne na uzvikivanje besmislica, što je ipak druga priča. Pričanje sa samim sobom nije znak ludila, već inteligencije
Šta god vaša okolina mislila, mrmljanje sebi u bradu pomoći će vam da se lakše koncentrišete na zadatak koji vam sledi Naučnici sa Univerziteta u Pensilvaniji potvrdili su da su ljudi koji razgovaraju sami sa sobom sasvim normalni i da izgovaranje sopstvenih radnji naglas pomaže mozgu da se bolje fokusira na ono što čovek radi ili za čim traga. U eksperimentu su učestvovali dobrovoljci kojima je zadano da u prodavnici kupe određene stvari, na primer jabuke ili dezodorans. Jedna grupa je izgovarala imena proizvoda dok je lutala, a druga grupa je između polica šetala ćuteći. Oni koji su izgovarali imena stvari koje traže mnogo su ih brže i pronalazili. Prethodna istraživanja pokazala su da deci mantranje pomaže u obavljanju zadataka, kao na primjer vezivanja pertli, a ovom studijom je dokazano da isto važi i za odrasle. Kratki vodič kroz pričanje sa samim sobom Psiholog Tanja Dejanović Šagadin iz Psihološkog centra Tesa za Liniju X sastavila je kratki vodič kroz pričanje sa samim sobom. JE LI ‘SAMOPRIČANJE’ ZNAK POREMEĆAJA? Pričanje sa samim sobom nije znak psihičkog poremećaja; često ga praktiuju psihički sasvim zdrave osobe u određenim okolnostima. ZBOG ČEGA LJUDI PRIČAJU SAMI SA SOBOM? Pričaju kada im je potrebno da srede svoje misli, bilo zbog uzrujanosti ili zbog previše toga što istodobno pokušavaju držati u mislima. U KOJIM SITUACIJAMA? U velikim prodavnicama možete sresti ljude koji sebi nabrajaju št trebaju da kupe ili kuda prvo idu, na poslu kolege koji sebi naglas rade raspored i listu prioritetnih zadataka… Radi se o tome da svi mi koristimo unutrašnji govor – koji je oblik pričanja sa samima sobom, samo što je društveno prihvatljivije jer se odvija u mislima, bez govora naglas. LAKŠE JE GOVORITI NEGO MISLITI? Kod govorenja naglas lakše je pratiti i složiti misli, pa to češće koriste osobe kojima je to potrebno bilo zbog slabije koncentracije, zbog navike ili česte preopterećenosti, prevelikog broja misli koje se pokušava posložiti. Zbog toga je pričanje sa sobom naglas puno češće u stresnim situacijama i mnogima je to korisno, jer tako misli koje “lete” i uznemiravaju stavljaju pod kontrolu. ZAŠTO SE ONDA TAKVO PRIČANJE ČESTO DOŽIVLJAVA KAO BOLEST? Čest stav – koji je zapravo predrasuda – da je pričanje sa sobom znak poremećaja, proizlazi verovatno iz činjenice da su neki psihički poremećaji praćeni nečim što liči na pričanje sa samima sobom. U nekim psihozama, zbog poremećenog doživljaja realnosti, osoba ima halucinacije tokom kojih se može dogoditi da priča s glasovima koje čuje, a koji realno ne postoje. Ljudima izvana to izgleda kad da ta osoba priča sama sa sobom, i zbog toga povezuju pričanje sa sobom sa psihičkim poremećajem. No, razlika je velika – kod psihičkog oboljenja osoba misli da priča s nekim – ko zapravo ne postoji, dok su zdravi ljudi sasvim svjesni da pričaju sami sa sobom, a najčešće znaju i čemu im to služi. Ispovesti (samo)pričalica: – Normalno da pričam sam sa sobom. To je zdravo. Uglavnom ne zapadnem ni u kakvu debatu. Najbolje se mogu sporazumeti sam sa sobom. – Ja ne pričam na ulici, ali to redovno nadoknađujem kući, a kad sam malo nervoznija ili želim izbeći obaveze i brige koje su mi na leđima, to se zna otegnuti i na nekoliko sati dnevno. – Ponekad pričam na glas sama sa sobom kada sam sama kući, ali me jedna stvar bedira. Često znam dok sam na primer u tramvaju, govoriti u sebi i raspravljati sama sa sobom, recimo, dok sedim kod frizerke u sebi govorim “daj kad ćeš više biti gotova, požuri, ide mi se u wc” i slično. Ponekad znam dosta dugo tako pričati’ unutar sebe pa se kasnije zapitam šta mi je. – Često pričam sama sa sobom, i to najčešće baš na ulici, kad recimo pešačim s posla, bude mi dosadno po putu, pa pevam ili pričam… Najčešće vrtim neke situacije, pa u svojoj glavi ponovno pričam s nekim, s tim da svoj deo izgovorim naglas. Obično se radi o situacijama tipa “trebala sam reći to i to”. Ili unapried pripremam neki razgovor koji me čeka… – Ne pričam sa sobom, ali često mi se zna dogoditi da se setim nečeg smiješnog i ne mogu se suzdržati od smijeha. – Ono ideš po cesti sam i pucaš od smeha. Vidi vraga, pa nisam jedini… Ja se često ulovim kako pričam sam sa sobom na engleskom… Inače pazim da kad “razmišljam naglas”, da nema ljudi u mojoj blizini. E sad to sa engleskim… Dosta volim fantazirati, recimo da imam svoj fiktivni svijet (galaksiju) koju svaki dan premećem po glavi (najeravam napisati knjigu kad odem u penziju). Je l’ to normalno? Pojma nemam. Jednostavno sam to počeo raditi iz potrebe da se maknem iz okoline u kojoj se nisam baš osećao dobro. Svaki dan vrtim filmske scene po glavi gde moji likovi pričaju engleskim jezikom. Pa je prešlo meni u naviku. Kompleksno, znam. Eto, stručnjaci su potvrdili – ne samo da je normalno, nego je i zdravo pričati sa sobom, ukoliko, naravno, razlikujemo kad je prilika, a kad neprilika za to. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
|
2/11/2024
0 Comments