The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Prema tvrdnji Frederika Nordena, danskog pomorskog kapetana i istraživača, postojala je i četvrta, crna piramida u Gizi. Početkom 18. veka Norden je prikupio obimne beleške i crteže svega što je video u Egiptu. Postoje četiri piramide; one zaslužuju najveću pažnju radoznalih umova, jer iako smo videli sedam ili osam drugih piramida u okruženju, one nisu ništa u poređenju sa ove četiri – zapisao je kapetan Frederik Norden u svom dnevniku. Danas znamo za tri velike piramide u Gizi. Ali istina je da je, prema drevnim tekstovima, postojala i četvrta piramida u nizu „načinjena od kamena crnjeg nego običan granit i isto tako tvrdog…“ Na 120. strani knjige Putovanje u Egipat i Nubiju, kapetan Norden ne samo da opisuje misterioznu četvrtu piramidu, već je posebno ucrtava u mapu. „Glavne i najveće piramide se nalaze na istoku, jugo-istoku od Gize….Ima ih četiri…. Dve najsevernije piramide su i najveće i visoke su najmanje 500 stopa. Dve druge su mnogo niže, ali poseduju osobine za divljenje koje zahtevaju detaljnije istraživanje. Nemaju oplatu kao velike, zatvorene su i nalik na dve druge, ali bez otvora za hram kao prva. Poslednja piramida poseduje jednu zanimljivu karakteristiku: na njenom vrhu je jedan jedini ogromni kamen koj je izgleda služio kao postolje …. četvrta piramida je napravljena uzbrdo naspram srednje, od kamena crnjeg nego što je običan granit i bar isto toliko tvrdog. Na njenom vrhu je žućkasti kamen. Opisaću na drugom mestu taj vrh koji se završava na kocki. Šta više, ta je crna piramida smeštena potpuno van linije poretka drugih, više ka zapadu… ali u nastavku tri prethodne.“ Ilustracije s početka 18. veka takođe pokazuju da je postojala i četvrta piramida. Međutim, istraživači i egiptolozi danas odbacuju pomisao o postojanju crne piramide u Gizi, tvrdeći da su tekstovi greškom opisivali neku od takozvanih „satelitskih“ Mikerinovih piramida kao četvrtu, crnu piramidu. Ovakve izjave istraživača su potpuno kontradiktorne zapisima kapetana Frederika Nordena, koji precizno opisuje da je piramida napravljena od kamena crnjeg i tvrđeg od granita. Male, prateće piramide su bile pravljene od krečnjaka. Zanimljivo je i to što su opisi i ilustracije kapetana Nordena izuzetnog kvaliteta. Prema njima, četvrta, crna piramida bila je smeštena na određenoj udaljenosti od tri druge piramide u Gizi. Norden takođe opisuje da postoji sedam (možda čak i osam) drugih manjih piramida na platou kod Gize. I eto još jedne nerazjašnjene egipatske misterije. Gde je crna piramida, kome je ili čemu bila namenjena i zašto se toliko razlikovala od ostalih egipatskih piramida? izvor The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Ko je i kada izgradio te piramide? Zašto su mnoge od tih piramida, koje se nalaze svuda širom sveta, veoma, veoma slične? Da li je svarno postojala globalna civilizacija? Ko je bio u stanju da napravi neverovatnu kartu sveta? Pročitajte šta o tome, a i još mnogo čemu kaže Klaus Dona arheolog i istraživač i pogledajte fotografije da vidite kakve su neverovatne stvari i predmete pravili ljudi iz davnih vremena! – Intervju Klausa Done od 20.02.2010. Značaj ovih piramida je u tome što piramide možete da nađete širom sveta, na svakom kontinentu. Pitanje je: Ko je i kada izgradio te piramide? Zašto su mnoge od tih piramida, koje se nalaze svauda širom sveta, veoma, veoma slične? Sledeće pitanje je: Da li je svarno postojala globalna civilizacija? Ja verujem, a i mnoga naša istraživanja nam govore da je nekada, veoma davno, postojala globalna civilizacija, a pre koliko hiljada godina – mi ne znamo. Većina verovatno zna priču o kamenoj piramidi pronađenoj 1984. godine na dubini od 25 metara ispod nivoa mora u blizini japanskog ostrva Jonaguni,u najjužnijem delu japanskog ostrva koje pripada Rjukju arhipelagu. Još uvek postoji veliko osporavanje nekih međunarodnih arheologa koji tvrde da je ovaj monument stvorila priroda. Ali, moj prijatelj profesor Masaki Kimura već godinama, od vremena pronalaska, istražuje ne samo ovaj monument već je otkrio i nekoliko drugih nedaleko od ovog pronalaska. U donjem delu slike na slici iznad možete videti maketu i jasno je da priroda sigurno nije u stanju da izgradi na vrhu ovog monumenta dve platforme. Tu je ogromna kamena kornjača, i ogromna kamena pticu – nalik orlu. Priroda radi mnoge stvari, ali ne i tako precizan, savršen monument i pitanje je odakle je svo to kamenje, ako ga je priroda mogla napraviti, izdubiti… odakle je ovo kamenje? Tu su pronađene i ulice, i kameni stadion aličan rimskom Koloseumu, sa redovima kamenih sedišta i kamenim stepenicama. Priroda je veličanstvena, sposobna da radi mnoge, mnoge velike stvari, ali ne i tako savršene gađevine. Na slici iznad, u donjem levom uglu imate ogromnu kamenu kornjaču i možete videti koliko je mali ronilac u poređenju sa njom. Drevne mape sveta Ovde možete videti neke karte sveta, u gornjem desnom uglu možete videti kartu Piri Rejsa koja se dugo vremena koristila, pre nego što je Kristofer Kolumbo došao u Ameriku. Možete videti koliko je savršena ova karta još tada bila na početku 16 veka gde je prikazan deo Evrope, Španija, Portugalija, deo Zapadne Afrike kao i deo Južne Amerike. Mi do sada nismo saznali ko je mogao da napravi tako savršenu kartu još pre mnogo vekova. Na drugom delu karte Piri Rejsa, koja je prikazana na ovoj slici (donja desno) možete videti Antarktik bez leda. Istraživači su 1956. godine otkrili konture kontinenta ispod ledene mase na Antarktiku i iste su kao što je prikazano ka karti Piri Rejsa. Dakle, ova karta Piri Rejsa trebalo bi da je najmanje stara 10-12000 godina. Pitanje je ko je bio u stanju da napravi tako neverovatnu kartu sveta? Na slici iznad možete videti različite strane ogromne kamene karte sveta. Ovu kamenu kartu sveta su pronašli 1984. godine kopači zlata u Ekvadoru, prilikom kopanja sistema podzemnih tunela zajedno sa drugih 350 artefakata koji se nikako ne mogu pripisati bilo kojoj poznatoj južnoameričkoj pre-kolumbovskoj kulturi. Slika iznad je prednja strana kamene karte sveta, i možete videti da se otprilike u reonu bliskog istoka, u blizini Saudijske Arabije, nalazi umetak u obliku oka i iz ovog oka u desno i u levo ide linija od prirodnog kvarca, sa desne strane preko Indije, Tajlanda i ovde je na desnoj strani jedno veliko ostrvo za koje je profesor Kimura posle svog istraživanja izjavio da je od najsevernijeg dela japanskog ostrva, daleko dole iza Tajvana nekada postojao ogroman koninent. Ali, onda bi ova karta morala biti stara najmanje 10-12.000 godina. EkvadorJoš jedan veoma interesantan artefakt pronađen je na istom mestu u Ekvadoru, to je takozvana “Piramida sa okom”. Oko je umetak, kamen je sivo-beli i ima trinaest nivoa i sve to veoma podseća na piramidu sa Svevidećim okom na novčanici od jednog američkog dolara. Ako ovu piramidu stavite pod ultraljubičasto svetlo, oko zasija veoma jako i stvarno izgleda kao pravo oko, ali ne kao ljudsko oko. Kada izbliza pogledate oko možete videti obojene umetke. Na donjoj strani piramide nalaze se umetci, male zlatne pločice koje prikazuju sazvežđe Orion i nepoznati simboli. Prevodilac profesor Kurt Šildman, koji je bio predsednik nemačke Asocijacije lingvista i perfektno vladao sa više od 40 jezika, uspeo je da prevede ovaj zapis. On je pismo nazvao “pre-sankritsko” jer je starije od najstarijeg poznatog pisma i njegov prevod za ova četri simbola glasi: “Sin Tvorca dolazi”. Otkrili smo da isto pismo postoji na kamenju iz različitih mesta kao što su: Ekvador, Kolumbija, Ilinois (SAD), Glozel (Francuska), Malta na Mediteranu, Turkmenistan, Australija i nađeno je u Južnoj Kalabriji (Italija) pre nekoliko godina i uvek su kamenje i keramika – terakota sa istim pismom. To znači da je ovo pismo postojalo nekada širom sveta, a to znači da mora da je tada postojala globalna civilizacija, starija od sanskrita, starija od 6000 godina. Profesor Šildman mi je rekao da ovo pismo ima malo sličnosti sa Hindu pismom i sa pismom sa Uskršnjih ostrva i kako je rekao, ovo pismo je starije od sanskrita. On je ovo pismo nazvao “pre-sankritsko”. Na ovom kamenu možete videti gravuru čoveka koji sedi na kamenu i drži upravo tako piramidu kako je prikazano na prethodnom artefaktu. Iz njegovih očiju idu zraci i na desnoj strani vidite dve osobe koje mu se klanjaju. Na glavi ima nešto nalik malom šlemu i od ovod šlema na gore ide nešto nalik anteni i čudan objekat nad njim. Još jedan čudan pronalazak, sa istog mesta, jedna velika čaša od žada i dvanaest malih čaša od žada. Svih dvanaest čaša su ručne izrade i svaka je malo drugačija po veličini, a ako ih napunite do vrha vodom i sadržinu vode prelijete u veliku čašu velika čaša će takođe biti do vrha puna. Na čašama su brojevi koji liče na majanske brojeve ali kada ih uporedite sa brojevima Maja, otkrićete da postoje neke male razlike. Na velikoj čaši možete videti savršeno ugravirano sazvežđe Orion i druge zvezde. Unutrašnjost velike čaše je veoma magnetična, a spoljašnost čaše je veoma nemagnetična. Profesionalni geolozi tvrde da je to nemoguće, jer ako kamen ima metalne čestice unutar sebe on mora biti magnetičan sa obe strane. Pod UV svetlom vidi se perfektno kako jako sija sazvežđe Orion. Ovo je šlem od granita, možete ga staviti na ramena ili možete staviti glavu unutar njega. Na njemu su ugravirane tačke, i kako su mi rekli neki eksperti, te tačke se poklapaju sa ankupturnim tačkama na ljudskoj glavi.Ovo je šlem od granita, možete ga staviti na ramena ili možete staviti glavu unutar njega. Na njemu su ugravirane tačke, i kako su mi rekli neki eksperti, te tačke se poklapaju sa ankupturnim tačkama na ljudskoj glavi. Bolivija Kamene flaute – vibracija zvuka (frekvencija) je ista kao i frekvencija naših moždanih talasa. Možda su korišćene za meditacije ili za lečenja. Svaki par otvora je idealno međusobno povezani, to znači da su tadašnji ljudi mogli praviti rupe u veoma tvrdom kamenu. Ali kako se mogu povezati sa jednostavnim alatima te dve rupe na dnu? To bi bilo izuzetno teško uraditi, čak danas. Rupe su izuzetno precizno napravljene. Kolumbija Profesor Haime Gutjerez prikuplja neobične artefakte koji su pronađeni u njegovoj zemlji. Najznačajniji artefakt iz njegove kolekcije je tkz. “genetski disk”. Disk je napravljen od lidita, veoma tvrdog kamena. Po tvrdoći je skoro kao granit, ali je njegova struktura slojevita zato je praktično nemoguće napraviti takav disk danas od istog materijala. Prečnik ovog diska je oko 27 cm i na disku je ugravirano nekoliko stvari od kojih je većina vidljiva samo pomoću mikroskopa. Npr. na levoj strani u oblasti kazaljke oko 11 sati možete videti jajnu ćeliju, ljudsku jajnu ćeliju bez, i drugu sa spermatozoidom. Sa desne strane u oblasti kazaljke oko 1 sat možete videti nekoliko spermatozoida. A zatim ovde ima nekoliko čudnih prikaza koje nismo uspeli da objasnimo. Ovde na levoj strani imate mikroskopsku fotografiju jajne ćelije, koju je uradila gospođa iz Švedske i možete videti jajnu ćeliju bez i sa spermatozoidom (oplođenu) i izgleda tačno tako kao što je prikazano na ovom “genetskom disku”. Na poleđini na vrhu imate nekoliko prikaza fetusa u raznim fazama razvića i završavaju se sa tim da plod izgleda kao beba. Takođe možete videti na kraju diska oko 6 sati muškarca i ženu. Na desnoj strani oko 9 sati možete videti gravuru muškarca, žene i deteta. Ovde je čudno to kako su predstavljene ljudske glave. Ovo je instrument koji se najverovatnije koristio prilikom dolaska deteta na svet, prilikom odvajanja od majke, kada je bilo nekih komplikacija. Napravljen je od lidita. Na vrhu se vidi ženska figura, vagina i glava deteta kako izlazi napolje, a na poleđini je udubljenje u koje možete da stavite samo palac.To znači da se ovaj instrument može koristiti samo prstima i ne može se upotrebiti sila tako da bi se verovatno bezbednije pomoglo detetu da se odvoji od majke, za razliku od naših današnjih instrumenata jer ponekad pri korišćenju savremenih instrumenata može se povrediti glava novorođenčetu. Medicinski instrumenti od lidita. Ispitivao ih je najveći sručnjak sveta koji je izjavio: “Ne mogu vam reći kako su urađeni i ko ih je uradio, ali jedina stvar koju vam sa sigurnošću mogu reći je da od tog materijala danas ne možemo napraviti takve instrumente”. Koliko su stari mi ne znamo, ali pošto su pronađeni u Kolumbiji i pošto ne odgovaraju nijednog “pre-kolumbovskoj” kulturi, mi procenjujemo da su ti artefakti stari najmanje 6000 godina i ne možemo objasniti kakve su tehnologije koristili za pravljenje ovakvih instrumenata od lidita. Svaki predmet odgovara svakom obliku ruke, bez obzira kolika je šaka. Gvineja, Zapadna Afrika Otkrivena je velika granitna planina, to je polu-portret žene urađen od granita. Veličina ove statue od vrha glave do sredine torza je tačno 150 metara. Glavno pitanje je: Ko je bio u stanju da obradi tako veliki granitni monolit i napravi u planini takav portret najmanje pre 10-12.000 godina? Italijanski geolog profesor Pitoni bio je na licu mesta, on je snimio ove fotografije i ispitao je tlo u podnožju ove planine i njegova ispitivanja pokazuju da je ovaj kameni spomenik morao biti napravljen pre 10-12.000 godina. Onda se postavlja pitanje: Ko je bio u stanju da napravi tako veliki spomenik? Čak i u našem vremenu tako nešto bi bilo nemoguće ili bi koštalo tako puno da nikada ne bi ni bio urađen. Kada pogledate lice u krupnom planu, stručnjaci kažu da ovo lice sigurno ne odgovara evropskom tipu niti afričkom. Moguće da je spomenik napravila civilizacija koja je iščezla – Atlantida. Ovo je figura neke životinje nalik dinosaursu. Kada je profesor Pitoni pronašao ovu statuu ona je proizvodila čudan zvuk pa je otvorio statuu i unutra našao malu crnu kuglu koja je bila napravljena od gvožđa. Kada smo ispitivali ovaj artefakt, a posebno ovu metalnu kuglu sledećeg jutra me je profesor pozvao i rekao mi: “Mora da je neko odlučio da se okrutno našali sa mnom”. Pitao sam zašto, a on mi je rekao: “ Zato što su rezultati istraživanja pokazali da je metal od kog je kugla napravljena hromirani čelik, a ta legura je napravljena prvi put na početku 20. veka u Austriji. To znači da ju je nemoguće naći unutar statue koja je stara oko 17.000 godina!” Džinovi Neki od vas su sigurno videli na internetu fotografije od džinova, džinovskih skeleta nađenih u pustinjama u Indiji, Kini i ostalim mestima. Većina tih fotografija su sporne, jer se pri njihovoj izradi vešto koristio fotošop. I ja sam bio impresioniran kada sam video te slike. Ali ove slike koje ćete sada videti definitivno nisu urađene pomoću fotošopa. Na ovim slikama su pravi skeleti. Nekoliko lekara i specijalista potvrdilo je da bi bilo nemoguće napraviti takvu vrstu deformacije zato što preko deformacije ne možete dobiti dvostruki koštani materijal lobanje. Na ovoj lobanji čak postoje i ostaci kože i kose i mislim da po njima nije teško odrediti starost i posebno da se uradi DNK analiza ove lobanje. Koliko mi ljudi zaista poznajemo našu prošlost? I da li ćemo ikada uspeti da sklopimo sve delove slagalice? Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Nebo nad Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i istočnim delom Slavonije se „otvorilo” i nije se nikako zatvaralo nekoliko dana. Dovoljno dugo da sve krajeve pretvori u ogromno more, odnese mnogo ljudskih života, uništi na hiljade kuća, useve, podavi stoku… Rečju, prouzrokuje gotovo biblijski potop! Kako su nas učili u školi, to su posledice „ćudi prirode”. Ali da li je baš tako? O tome nam pripoveda dr Velimir Abramović, jedan od najboljih poznavalaca Teslinih radova, koji duboko sumnja u zvanične verzije i objašnjenja nesreće koja nas je zadesila… – Mnogi meteorolozi, hidrolozi, geolozi, elektroinženjeri primetili su da karakteristike nedavnog srpskog potopa nikako ne odgovaraju onome što mi znamo o poreklu katastrofalnih poplava. Od početka nešto nije bilo kako treba. Tri dana pre početka ciklonalne kiše evropske i svetske meteorološke stanice objavile su satelitske snimke spiralnog ciklonskog oblaka koji kruži oko centralnog Balkana. Već tada su izrečene prognoze da će na područjima gde ciklon najzad izruči svoj teret, padavine iznositi najmanje 120 litara vode po kvadratnom metru dnevno, kaže Abramović. – Posle kruženja kojim je ciklon usisao vlagu sa velikog područja, zaustavio se gotovo u milimetar (gledano na karti padavina) nad srpskim balkanskim teritorijama, kaže on. „Deluje nestvarno i nepojmljivo”, dodaje, „sa kolikom preciznošću su kiše padale na teritorije gde žive pretežno Srbi: na teritoriju Republike Srpske, centralne i zapadne Srbije, zahvatajući i deo Slavonije gde uglavnom živi srpski živalj!” Abramović pita: „Je li moguće da je taj ciklon bio etnički opredeljen?”, podsećajući da nije zahvatio Vojvodinu iz prostog razloga što – „Evropska unija smatra da je Vojvodina već u EU!” On podseća i da je bilo i drugih znakova da je u pitanju dejstvo primetno vođenog klimatološkog oružja: odsustvo munja i gromova, način na koji je kiša koncentrisano padala – kao da lije iz kofe, a ne da pada iz neba… Zaključuje: „To nisu bile kišne kapi, to su bili mlazevi vode!” Čudan neki ciklon… -Ponašanje ciklona i jak vetar koji ga je pratio bilo je čudno. Ciklon je, i pored jakog vetra, što je veoma čudno i neuobičajeno, čitava 3 dana bio nad istom tertitorijom! Kiša je tokom tih dana povremeno slabila, a za to vreme ciklon je, to se jako dobro i lepo pratilo iz brojnih satelita, čak 4 puta odlazio nad Karpate da „pokupi” vlagu i uredno se vraćao na isto mesto, iznad srpskih teritorija, kaže dr Abramović. „Ovakve padavine”, kaže, „zvanično je rečeno, ne pamte se ovde ne 120 godina, već 1000 godina!” – Sumnja da je u pitanju meteorološko oružje pojavila se odmah kod niza samostalnih stručnjaka, posebno vojnih i elektroinženjera, moram da kažem, koji su sada u penziji i pratili su bar poslednjih 20 godina tokom aktivne službe razvoj ofanzivnih sredstava meteorološkog i klimatskog rata, ističe Abramović. „Glavna provera ili krunski dokaz da je reč o veštačkom grejanju jonosfere”, dodaje on, „su pojave rupa nad određenom teritorijom, što je naš slučaj, kao posledica ubrzavanja jona od kojih se sastoji atmosfera”… Dr Abramović se osvrnuo i na čuveni program HAARP i njegov „učinak” na klimu. -Bilo je predviđanja da će nakon zvaničnog isključenja antena HAARP-a rupa u jonosferi velikom brzinom poći porema Zemlji, izazivajući niskofrekventni jonosferski talas – to jest oscilaciju jonosferskog sloja koja se u stručnoj literaturi naziva „tektonska”, kaže dr Abramović, dodajući da je „razlog za ovaj naziv rezonanca koju ovaj jonosferski talas uspostavlja sa tektonskim pločama u Zemlji!” Abramović kaže da su ove „naše” padavine imale još jedan zadatak.”Glavni test koji se očekivao posle naglog isključivanja emisionih stanica HAARP-a bio da se vidi hoće li ili ne posle prestanka ovih padavina biti zemljotresa u regionu Balkana”, naglašava „da se to i zbilo”. – Samo 24 sata pošto se nad Srbijom pojavilo sunce, u centralnoj Albaniji je zabeležen zemljotres od 5,2 stepena Rihtera koji je zhavatio i deo Crne Gore… Abramović pojašnjava da je „uobičajeno da se zemljotres ne pojavi u zoni padavina iako, retko, i to može da se desi jer se pomeranje zemljišta dešava usled pomeranja (mehanike) tektonskih ploča”. „Ali”, kaže, „zemljotres je uvek tu ili u blizini”. – Tri dana posle isključivanja ovog našeg HAARP-a dogodio se i zemljotres u Republici Srpskoj što je samo potvrdilo da je veštački izazvana jonosferska aktivnost tempirano pokrenula najlabilnija tektonska žarišta. Zašto je rastao magnetizam? Abramović kaže da su naši inženjeri, uglavnom Teslijanci, koji su imali instrumente uglavnom magnetometre, zabeležili tokom delovanja ciklona visok porast magnetizma u našoj zoni. Normalno, zemljino magnetsko polje ima vrednost od oko 42 hiljade nanotesla. „Međutim”, kaže, „u samom Beogradu odakle imamo veoma precizne i pouzdane podatke, magnetizam je porastao i do 7 puta i prelazio 300 hiljada nanotesla…” -Ovo je veoma neobično jer kod normalnih kišnih padavina, koje su praćene prirodnim munjama i koje jonizuju vazduh, uvek se beleži porast magnetske komponente, ali ne ovoliki. Uz to, javili su se pojedinci koji prate KEMTREJLS avione (avione koji ispuštaju nano čestice na velikim visinama, nama vidljive kao beli tragovi iza aviona na nebu) koji tvrde da su ti avioni 15 dana pre ciklona imali izuzetno veliki broj preleta iznad srpskih teritorija tako da je u pojedinim trenucima mogla da se uoči prava mreža tih tragova na nebu! „Ovi avioni”, kaže dr Abramović, „izbacuju aluminijummsku prašinu koja kada se uključi HAARP služi kao niša za određenu teritoriju i koncentrišu padavine na određene površine – samo tamo gde treba!” Srbija , HAARP i teorije zavere „Odavno je već poznato”, kaže on, „da antene HAARP-a mogu biti postavljene na bilo kom delu naše planete. Pre svega u zemljama NATO. A poznato je da je Srbija okružena članicama ovog Saveza”. -U našoj zemlji antene HARRP su uglavnom one pasivne, koje mere posledice rada aktivnih antena i kontrolišu i usmeravaju dejstvo aktivnog dela HAARP instalacija. „Govori se”, kaže dr Abramović, „da je naše ministarstvo vojske potpisalo sporazum o tehničkoj saradnji sa Stanford univerzitetom u Kaliforniji čiji su profesori, potesećanja radi, zajedno sa našim fizičarima ne tako davno postavljali ove pasivne antene za merenje signala iz jonosfere, a samim tim i za merenje učinka dejstva HAARP-a”. „Cela teritorija Srbije”, ističe dr Abramović, „liči na jednu laboratoriju ogromnih razmera koja ne služi samo za naučna proučavanja dejstva meteorološkog oružja, već i za sociopsihološka ispitivanja ponašanja ljudi u namerno izazvanim katastrofama za koje većina stanovništva misli da su prirodnog porekla!” „Neprestano se govori o teoriji zavere i diskvalifikuju se i vrlo stručni ljudi koji govore o mogućnostima namernog izazivanja kataklizmičkih pojava”, kaže naš sagovornik dodajući „da se ovde zaista radi o zaveri, a ne o teoriji zavere, jer kiša nije bila teorijska, već je stvarno padala…!” „U Srbiji već postoji”, kaže Abramović, ”značajan broj nezavisnih stručnjaka i istraživača kojima nikako ne manjka stručnost a koji se povezuju putem interneta i razmenjuju podatke o ovakvim pojavama”. „Od njih smo”, naglašava, „dobili informaciju da je u Srbiju, uz klasičnu humanitarnu pomoć Rusije poplavljenim područjima, stigla i ruska ekipa vojnih inženjera i stručnjaka za meteorološki rat!” „Zanimljivo je”, zaključuje, „da se na sednicama Kriznog štraba, zaduženog za rukovođenje vanrednom situacijom, ni jednom rečju nisu pominjale prirodne katastrofe nego se stalno govorilo o – ratnim uslovima katastrofe!” -Očigledno je da je potrebno hitno formiranje jedne stručne, nacionalne komisije koja bi radila nezavisno od državnih organa i koja bi ispitala „obe” mogućnosti: 1. Zvaničnu verziju da je u pitanju 1000-godišnji potop na srpskim teritorijama tako precizno omeđen da mu se mogu pripisati etnički ekskluzivitet; 2. Da je reč o naučnom eksperimentu sa nepredvidivim posledicama koji je ovih dana izveden na našoj teritoriji. „U svakom slučaju”, poručuju dr Abramović, „neophodna je javna diskusija o ovoj problematici da bi se podigla kolektivna svest naše javnosti pogođene katastrofom i, po mogućstvu, otklonile sumnje da je reč o namerno izazvanom ciklonu…!?” Priznali su – imaju meteorološko oružje! Dejvid Voker iz sekretarijata Vazduhoplovstva SAD potvrdio da zloglasni HAARP više nije potreban jer – imaju moćnije oružje za menjanje klime bilo gde na planeti Slične eksperimente rade i u – Ujedinjenim arapskim emiratima. Bez obzira što vlada SAD nije nikada poricala postojanje ogromnog HAARP postrojenja u mestu Gakona na Aljasci, američki zvaničnici su uvek ostajali pri tvrdnji da se radi o opremi koja je tu postavljena isključivo u eksperimentalne svrhe s ciljem istraživanja mogućeg uticanja na jonosferu u svrhu budućeg razvoja komunikacionih i navigacionih tehnologija. Svi oni koji su govorili o korišćenju HAARP-a kao „nevidljivog oružja“ bili su izvrgnuti podsmehu na svakom koraku, uprkos postojanju mnoštva indirektnih dokaza i tvrdnji velikog broja stručnjaka i naučnika. Omaklo se! Ipak, pre nekoliko dana, svi ti ismejavani „teoretičari zavere“ dočekali su svojih pet minuta. Na sednici podkomiteta za odbranu Senata SAD sa temom „Istraživanja i inovacije u odbrani“ održanoj 14. maja, bilo je govora između ostalog i o HAARP-u. Vazduhoplovstvo SAD, u čijoj nadležnosti se nalazi postrojenje u Gakoni, uputilo je zvanično obaveštenje Kongresu da namerava da ovog leta u potpunosti zatvori i demontira ovaj sistem vredan 300 miliona dolara. Iako je postrojenje već više od godinu dana zatvoreno, planira se da do njegove potpune obustave rada dođe sredinom juna, nakon poslednjeg eksperimenta koji će se tada obaviti. Dok se na sednici podkomiteta vodila rasprava o sudbini ovog sistema, jedna od izjava učesnika u diskusiji odjeknula je poput bombe. Odgovarajući na pitanja Lize Murkovski, senatorke sa Aljaske, Dejvid Voker iz sekretarijata Vazduhoplovstva SAD za nauku, tehnologiju i inženjering rekao je: „Ovo nije oblast koja će nam biti potrebna u budućnosti“ i izneo svoj stav da ne bi bilo svrsishodno trošiti sredstava Vazduhoplovstva SAD namenjena istraživanju na dalji rad HAARP-a. Zatim je nastavio, objasnivši: „Mi sada prelazimo na druge načine upravljanja jonosferom, što i jeste namena s kojom je HAARP bio stvoren, a to je ubacivanje energije u jonosferu da bi se stekla kontrola nad njom. Ovaj posao je sada završen.“ Da li se Dejvidu Vokeru samo „omaklo“ da kaže ovo što je rekao ostaje da se nagađa, ali su implikacije njegove izjave u mnogima koji su je pročitali izazvale jezu. Naime, s obzirom da je Voker izričito naglasio da je HAARP obavio ulogu za koju je stvoren i da se uspelo u uspostavljanju kontrole nad jonosferom, i, što je još važnije, budući da logika nalaže da se zaključi da se nešto odbacuje kao „staro gvožđe“ tek u trenutku kad postane zastarelo i prevaziđeno, pitanje koje se nameće jeste koje li su sve nove tehnologije sa istim namenama kao i HAARP u međuvremenu razvijene i čemu li sve služe i gde se upotrebljavaju. Voker nije jedini zvaničnik američke vlade koji je o HAARP-u rekao nešto što možda nije trebalo da kaže. Još aprila 1997. godine, ministar za odbranu SAD Vilijam Koen je u svom obraćanju posvećenom preduzimanju novih antiterorističkih mera rekao: „Postoje i teroristi koji su uključeni u takozvani ekološki terorizam koji obuhvata menjanje klime, izazivanje zemljotresa i vulkanskih erupcija iz daljine korišćenjem elektromagnetnih talasa. Ima dosta dovitljivih ljudi koji sada rade na tome da pronađu načine na koje će vršiti terorističke napade na druge nacije. To je realnost i to je razlog zbog kojeg moramo da povećamo napore koje ulažemo u antiterorstičke mere.“ Dakle, u trenucima kada je vlada SAD negirala mogućnost postojanja bilo kakve tehnologije za menjanje vremenskih prilika, njen ministar odbrane je izjavio da postoje terorističke grupe koje poseduju dovoljno znanja i umeća da takvu tehnologiju razviju i koriste! Arapska veza Jedno od najčešćih pitanja koje se postavlja svaki put kad se spomene HAARP ili bilo šta slično jeste da li je uopšte moguće na današnjem nivou razvoja nauke svesno i planski izazivati klimatske promene i stvarati kišu „ni iz čega“. Odgovor na to pitanje je jednostavan – itekako je moguće, a nedvosmisleni dokaz za to predstavlja dobro dokumentovani slučaj izazivanja kišnih padavina u suvoj pustinjskoj klimi Abu Dabija. Godine 2011. svetski mediji su objavili da su radeći u okviru projekta vrednog 11 miliona dolara, naučnici koje je angažovao šeik Kalifa bin Zajed Al Nahjan, koji se tada nalazio na čelu Ujedinjenih arapskih emirata i Abu Dabija, uspeli da stvore više od 50 puta kišne padavine u oblasti Al Ain na istoku Abu Dabija, i to u julu i avgustu kada u tom području inače ne padne ni kap kiše. Veruje se da je to bilo prvi put da se uz pomoć sistema koji su osmislili naučnici stvori kiša na nebu na kojem pre toga nije bilo ni oblačka. Tom prilikom su korišćeni ogromni jonizatori koji su stvarali polja sa negativno naelektrisanim česticama, što je dovelo do stvaranja oblaka iz kojih je onda počela da pada kiša. Helmut Fluhrer, osnivač kompanije iz Švajcarske „Metro sistems internešenal“ koja je bila zadužena za ovaj projekat rekao je: „Mi trenutno koristimo našu tehnologiju za stvaranje kišnih padavina pod nazivom Weathertec u oblasti Al Ain u Abu Dabiju. Počeli smo sa radom u julu 2010. godine i uspeli da više od 50 puta izazovemo kišne padavine u toj pustinjskoj oblasti.“
U periodu od 122 dana tokom letnjih meseci, ovi džinovski jonizatori su korišćeni 74 puta i u tim prilikama je vlažnost vazduha dostizala 30 odsto i više. Kao rezultat toga, u regionu Al Ain je 52 puta pala kiša i to u danima kada po meteorološkoj prognozi za nju nije postojala mogućnost i nebo je bilo vedro, bez oblaka na njemu. Ovaj projekat švajcarske kompanije nadgledali su stručnjaci sa „Instituta Maks Plank za meteorologiju“ iz Nemačke, neprofitne istraživačke organizacije i jednog od najuglednijih centara za atmosfersku fiziku. Nije poznato šta se narednih godina dešavalo sa ovim projektom i da li se nastavilo sa korišćenjem ove tehnologije, ali je sasvim izvesno da je tokom njene eksperimentalne upotrebe 50 puta stvorena kiša „ni iz čega“ u suvoj, pustinjskoj oblasti Abu Dabija. A ako je to bilo moguće, šta je sve još moguće? izvor The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Francusko udruženje trgovaca antikvitetima obratilo se novinarima želeći da upozore kolekcionare da nikako ne kupuju ogledalo s natpisom „Luj Arpo 1743“ na ramu. Rekli su da je ovo ogledalo ubilo više od 38 ljudi tokom svog postojanja i da je njihova dužnost da upozore eventualnog budućeg vlasnika na opasnost koja mu preti. Jedan neobičan događaj odigrao se u Francuskoj 1997. godine. Da se tako nešto desilo pre 500 godina, u vreme najžešćih borbi protiv veštica, možda bi i bilo razumljivo, ali se priča odvija u XX veku poznatom kao najracionalnijem od svih, u kojem je – bar u najrazvijenimijim zemljama Zapada – došlo do prihvatanja takozvanog naučnog pogleda na svet i razračunavanja sa dotadašnjim praznoverjem. A ipak, Francusko udruženje trgovaca antikvitetima obratilo se novinarima želeći da upozore kolekcionare da nikako ne kupuju ogledalo s natpisom „Luj Arpo 1743“ na ramu. Rekli su da je ovo ogledalo ubilo više od 38 ljudi tokom svog postojanja i da je njihova dužnost da upozore eventualnog budućeg vlasnika na opasnost koja mu preti. Ogledalo „ubica“ Ovo udruženje je odlučilo da se obrati medijima kada je otkriveno da je ogledalo nestalo iz policijskog depoa u kojem je čuvano od 1910. godine nakon što je izazvalo smrt dvoje ljudi. Neko je krišom ušao u skladište i odneo nekoliko predmeta, među kojima i ovo ogledalo „ubicu“. „Pretpostavljamo da će lopov pokušati da ga proda i zato želimo da upozorimo sve potencijalne kupce na opasnost koja im preti“, rekao je portparol udruženja i objasnio da je to ogledalo poznato po tome što je izazivalo krvarenje u mozgu kod ljudi koji su gledali u njega! Neki su pokušali da naučnim putem objasne ovaj fenomen, tvrdeći da se radi o specifičnom načinu na koji se svetlosni zraci odbijaju od njegove površine, ali je ipak većina umešanih u ovaj slučaj ostala u uvrenju da se to dešavalo zato što je ogledalo uspelo da na neki način sačuva svih tih nekoliko stotina godina negativnu energiju kojom je ubijalo ljude. Veoma veliki broj ljudi i danas veruje da u vezi sa ogledalima postoji nešto neobično i jedinstveno i da ona nisu samo bezazlene „stvarčice“ u koje se pogledamo kada želimo da proverimo kakva nam je frizura ili popravimo šminku. Upotreba ogledala (kao i svih drugih glatkih površina koje poseduju sposobnost da reflektuju svetlost) u magijske svrhe i u cilju proricanja i „viđenja“ prošlih, sadašnjih i budućih dešavanja, stara je gotovo koliko i ljudski rod i postoji u svim epohama i kulturama, a veliki broj narodnih običaja i takozvanih sujeverja koji se odnose na ogledala i na sreću ili nesreću koju ona mogu da donesu, govori da ona zauzimaju posebno mesto u kolektivnoj svesti čovečanstva. Portali za ulazak u druge dimenzije Moć ogledala da otkriju ono što je skriveno poznata je još od antičkih vremena. „Gledanje“ u ogledalo (ili bilo koju drugu glatku površinu koja odražava svetlost) u cilju proricanja koristili su drevni Egipćani, Arapi, Persijanci, Grci i Rimljani. U antičkoj Grčkoj, po ovoj veštini su najpoznatije bile proročice iz Tesalije koje su svoja predskazanja ispisivala ljudskom krvlju na ogledalu, a smatra se da su one naučile čuvenog Pitagoru kako da gleda u budućnost koristeći odraz mesečine na magičnom ogledalu. U Rimu su se ljudi vešti u „čitanju“ iz ogledala nazivali speculatii i bili su veoma traženi jer je bilo mnogo onih koji su želeli da bace pogled na svoju budućnost, dobiju odgovore na pitanja i rešenja za svoje probleme. U srednjovekovnoj Evropi, sem ogledala, korišćene su posude s vodom obojene iznutra crnom bojom (i slavni Nostradamus je zahvaljujući jednoj takvoj posudi dobijao svoje vizije). Džon Di, lični mag engleske kraljice Elizabete I, koristio je jaje od kristala i ogledalo od crnog opsidijana koje je danas izloženo u „Britanskom muzeju“ u Londonu. Francuska kraljica Katarina Mediči je često konsultovala svoje magično ogledalo koje joj je omogućavalo da vidi buduće događaje, a to je isto činio i otac Koton, ispovednik kralja Anrija IV. Johanes Hartlib, lekar nekoliko bavarskih kraljeva, tvrdio je da postoje ljudi koji su u stanju da „pripreme“ ogledalo tako da svako ko u njega pogleda dobije odgovor na svoje pitanje. Po narodnim verovanjima, ogledalima su se pripisivale i pozitivne i negativne moći. Smatralo se da su u stanju da ukradu čoveku dušu, a jedan od najrasprostranjenijih običaja je da se u slučaju nečije smrti u domu pokojnika prekriju sva ogledala da se ne bi desilo da duša umrlog ugleda sebe i tako ostane zarobljena između dva sveta, a veoma mnogo ljudi veruje da ako neko vidi svoj odraz u ogledalu u prostoriji u kojoj je neko umro, to znači da će i on sam uskoro doživeti istu sudbinu. Takođe, ogledalo treba ukloniti iz sobe bolesnika jer je duša u vreme bolesti mnogo ranjivija i podložnija uticaju zlih sila. Slomiti ogledalo je loše znamenje i doneće 7 godina nesreće, ali je još opasnije ogledati se u njemu noću pri svetlosti sveće jer tada mogu da kroz njega nagrnu duhovi iz drugog sveta. Postoji i mnoštvo pravila za postavljanje ogledala u domu. Opšteprihvaćeno pravilo je da ogledalo ne sme da se nalazi u spavaćoj sobi. I u Feng-šuiu, drevnoj kineskoj nauci o harmonizaciji energije u životnom prostoru, ogledala zauzimaju posebno mesto i postoje stroga pravila za njihovo postavljanje i korišćenje, s posebnim naglaskom na zabranu njihovog postavljanja u prostoriji u kojoj se spava. Jedna od tehnika koja se preporučuje posle posete nekog „neprijatnog“ gosta je da se plamenom sveće prođe ispred ogledala i tako odstrani negativna energija koju je uneo u kuću. Ogledala mogu da se koriste i za odbranu od zlih sila i to posebno od „urokljivog oka“ i zbog toga je u XVII veku u Evropi postojala moda nošenja malog ogledala na šeširu. Priviđenje ili ne Jedna od čestih scena u horor-filmovima je da neki od junaka pogleda u ogledalo i ugleda potpuno nepoznat lik na njemu. Ponekad se dešava da vide i odraz nekog entiteta „s one strane“ pored svog lika, a neki vide sebe, ali sa manje ili više izmenjenim crtama lica. Pošto se ovakve stvari ne dešavaju samo u filmovima, već i u stvarnom životu, mnogi su pokušali da objasne ovaj fenomen proglašavajući ga običnom optičkom iluzijim, dok su drugi smatrali da se najverovatnije radi o nekoj vrsti ozbiljnog psihičkog poremećaja. Italijanski psiholog Đovani Kaputo nedavno je pokušao da dođe do definitivnog odgovora na ovo pitanje i organizovao je istraživanje u kojem je učestvovalo 50 dobrovoljaca. Po njegovoj pretpostavci, da bi se ugledalo „tuđe“ lice u ogledalu, potrebno je posmatrati sebe desetak minuta u slabo osvetljenoj prostoriji (on je koristio lampu sa sijalicom od 25 vati postavljenu iza leđa učesnika eksperimenta). Po isteku 10 minuta gledanja u ogledalo, od učesnika je zatraženo da napišu šta su videli. Od 50 učesnika, 66 odsto je izjavilo da je videlo velike promene na svom licu, a među njima, 18 posto je videlo lice svoje majke ili oca, (od kojih je 8 odsto bilo živo, a 10 odsto pokojno) s donekle izmenjenim crtama, 28 procenata je videlo potpuno nepoznatu osobu, 18 odsto neku životinju (mačku, svinju i lava), a 48 odsto neko fantastično ili monstruozno biće. Emotivne reakcije učesnika eksperimenta bile su još zanimljivije. Gotovo polovina je izjavila da je pojavljivanje njima nepoznatog lika u ogledalu bilo praćeno osećajem da ih ta osoba posmatra nalazeći se unutar ili izvan ogledala, neki su smatrali da ih je taj „stranac“ posmatrao s pretećim izrazom lica koji im je izazvao zebnju, drugi su izjavili da je izraz njegovog liuca bio nedokučiv, a postojali su i oni koji su ga smatrali ohrabrujućim. U slučaju da su ugledali lice pokojnog člana porodice, osećali su da žele da mu postave pitanja, a monstruozna i fantastična bića su u svima onima koji su ih ugledali izazvala strah, pa čak i užas. Objašnjenje rukovodioca eksperimenta, Đovanija Kaputa za sve ove efekte je da je moguće da se radi o vizuelnim „iskrivljenjima“ do kojih dolazi zbog toga što naše čulo vida pokušava da iznova i iznova prepoznaje istu sliku, a to na kraju dovodi do pogrešaka u njenom tumačenju. Da li je u pravu, ostaje da se vidi. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Misterija vikinškog koda starog 900 godina je konačno rešena. Kod Jotunvilur je dugo zbunjivao runologe (stručnjake za runske alfabete) jer je pronađen na oko 80 nordijskih zapisa pa se smatralo da bi ‘razbijanje’ koda moglo da pruži uvid u vikinške tajne, prenosi sajt “Gardijan” Međutim, njega je konačno razbio Jonas Nordbi, runolog sa Univerziteta u Oslu. “Za dešifrovanje jotunvilur koda potrebno je zameniti runu sa poslednjim glasom imena te rune. Na primer runa kojom se označava slovo ‘f’ i čita se ‘fe’ se kodom pretvara u ‘e’, dok se runa za slovo ‘k’ čita kao ‘kaun’ postaje ‘n’”, objasnio je Nordbi u intervjuu za sajt Forskning.no. Kriptolozi su prethodno smatrali da se ovaj kod koristi za prenošenje tajnih poruka, ali Nordbi misli da je on korišćen za učenje runa i za pamćenje redosleda slova u alfabetu. “Nema mnogo razloga da verujemo da su se njime skrivale osetljive poruke. Ljudi su često na taj način pisali kratke poruke”, rekao je Nordbi. Tako je otkriveno da je značenje jedne od poruka napisanih ovim kodom, koja je dugo zbunjivala stručnjake veoma jednostavno i glasi: “Poljubi me”. S Nordbijem se slaže i švedski stručnjak Henrik Vilijams sa Univerziteta u Upsali. “Razumevanjem kodova se približavamo ljudima koji su živeli u to vreme. Norbi je ovim razbijanjem došao do važnog otkrića”, rekao je Vilijams. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Otkrivena tajna osmeha Mona Lize2/12/2024 Naučnici tvrde da su konačno ”provalili” 500-godišnju misteriju – tajnu Mona Lizinog osmeha. Zagonetni izraz lica na najpopularnijem umetničkom delu Leonarda da Vinčija analiziran je pomoću kompjuterskog softvera, prenosi Nju Sajentist. A zaključak je da se pojavljuju 83% sreće, 9% gađenja, 6% straha i 2% besa. Zaključak je donesen nakon što je slika, koja je izložena u Luvru u Parizu, analizirana na Amsterdamskom Univerzitetu. Program, koji je razvijen u saradnji sa ekspertima iz Univerziteta u Ilinoisu, sadrži bazu slika mladih ženskih lica kako bi se izveo prosečan, neutralan izraz lica. On zatim analizira crte kao što su zakrivljenost usana i bore oko očiju da bi formirao zaključke o emocijama. Međutim, poznavalac umetnosti Majkl Dalej, protivi se: ”Poenta ovoga dela je zagonetnost. A nepristupačnost emocija na njenom licu je razlog zašto su ljudi tako fascinirani njome.” ”Mišljenje da kompjuter može da predstavi 4 emocije i tako objasni izraz lica jednostavno je besmisleno. Možda je to moguće sa fotografijama, ali nemoguće je sa nečim što je stvoreno ljudskom rukom.” Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Misteriozna kamenja iz Ike2/12/2024 Kamenja sa prikazom neobičnih životinja prvi put se pominju 1570. godine u hronici indijanskog letopisca Huana de Santa Krus Pačakute „Stara predanja kraljevstva Peru“. Da li je visokorazvijena civilizacija, koja je nekad postojala na Zemlji, prikazala na kamenjima istoriju razvoja čovečanstva, pre nego što je napustila planetu pred nekom globalnom katastrofom npr. pred potop ? Na slikama na kamenju su pravi dinosaurusi različitih vrsta: triceratopsi, stegozavri, brontozavri i tiranozavri, koji su dobro poznati stručnjacima. Često su prikazani i ljudi, – u lovu na dinosauruse, ili kako ih koriste kao „prevozno sredstvo“. Na primer, „jašu“ na triceratopsima ili „lete“ na pterodaktilima. Na kamenjima iz Ike vide se i davno izumreli sisari, a koji su tipični upravo za područje američkog kontinenta. Zatim slede prizori hirurških operacija presađivanja srca, pa čak i mozga; zvezdanih sistema i letelica. Prvo što pomislimo kada vidimo fotografije kamenova iz Ike, – da je to falsifikat, odnosno da je slika urađena u današnje doba, da bi zadovoljila potrebe naivnih turista. Međutim nije sve baš tako jednostavno. Kamenja sa prikazom neobičnih životinja prvi put se pominju 1570. godine u hronici indijanskog letopisca Huana de Santa Krus Pačakute „Relacion de antique dades d´este reyno del Peru“ („Stara predanja kraljevstva Peru“). Početkom 60.-tih godina XX veka kamenja iz Ike su se prodavala u bescenje na crnom tržištu antikvarijata u Peruu. Postali su poznati zahvaljujući profesoru medicine Univerziteta u Limi Havijera Kabrere (1924-2001). Nakon što je 1961. godine dobio za rođendanski poklon prvi takav kamen, on ih je tokom narednih 40-tak godina redovno skupljao i proučavao. Čak je osnovao Muzej, i danas njegova zbirka broji preko 11000 primeraka ovih kamenja sa izgraviranim slikama, dimenzija od 30 santimetara do 1,5 metar. Godine 1976. izašla je knjiga Kabrere „Poruke izgraviranih kamenja iz Ike“ („The Message of the Engraved Stones of Ica”). Autor iznosi hipotezu, da je visokorazvijena civilizacija, koja je nekad postojala na Zemlji, prikazala na kamenjima istoriju razvoja čovečanstva, pre nego što je napustila planetu pred nekom globalnom katastrofom. Naprimer pred potop. Kao materijal korićen je kamen jer je u stanju da podnese bilo koje kataklizme. Jednostavnost slika, među njima i hirurških operacija, ima za cilj da sve bude razumljivo čovečanstvu, koje preživi katastrofu. U Iki, Kabrera je proglašen „Voljenim sinom grada“ i nagrađen zlatnom medaljom. Međutim mnogi su smatrali da je lud ili falsifikator. Kamenja iz Ike su proglašeni za savremenu „radinost“, i da ne zaslužuju posebnu pažnju. Ovaj stav je osnovan, između ostalog, na svedočenju peruanskih rudara, koji su priznali da su sami gravirali kamenje. Ali ruski istoričar Andrej Žukov smatra da su argumenti koje iznose protivnici Kabrere, sa ciljem diskreditacije njegove pretpostavke i da bi se kolekciju kamenja sa gravirama proglasila falsifikatom, – veoma su labavi: – Prvo, ilegalna prodaja arheoloških predmeta u Peru se smatra zločinom. Tako da su ljudi, koji su isporučivali Kabreri kamenja, bili prinuđeni da kažu da su sami izrađivali kamenja, da ne bi bili krivično gonjeni. Drugo, današnja način izrade se razlikuje od originalnih kamenj tehnikom graviranja. Treće, ekspertiza nekoliko desetina kamenja, uključujući sa prikazanim dinosaurusima, koju je na molbu Kabrere izvršila kompanija „Maurisio Hočšild Majning Ko“, potvrdila je njihovu starost. Analogne rezultate su dali ekspertize sa Univerziteta u Bonu, Univerziteta u Limi i iz laboratorije Inženjerske škole Lime. Žukov ističe, da u prilog tome da je kolekcija iz Ike – original, ide i činjenica da su prikazani neki dinosaurusi, čiji su ostaci paleontolozi pronašli tek početkom 90.-tih godina, tj. nakon toga što su se ova kamenja našla u kolekciji Kabrere! Radi se o diplodoku, sa koštanim produžecima na pršljenovima, nalik na stegozavra. Teško je verovati, da su polupismeni peruanski seljaci, koji su se navodno bavili izradom artefakata, mogli izmisliti upravo takvu životinju. Ili da prikažu transplataciju srca i mozga, sa veoma visokom preciznošću detalja. Sumnjivo je takođe, da bi u takvoj hipotetičkoj radionici radili veoma iskusni hemičari, koji su na tako visokom nivou obezbedili „starost“ kamenja, da su zavarali čak iskusne eksperte. I najzad, postojanje takvih laboratorija, koji bi proizvodili desetine hiljada izgraviranih kamenja bilo bi nemoguće sakriti. Tako da se može ispostaviti da je kolekcija Kabrere zaista original. Ali ukoliko to prihvatimo, onda ćemo morati da postaviti pod sumnju naša današnja saznanja o istoriji Zemlje. Činjenica, koje potvrđuju takvu sumnju nije malo. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Čija je drevna tehnologija?2/12/2024 Koliko god da se “ozbiljni” istoričari i predani sledbenici tradicionalne istorijske nauke trude da ne vide dalje od šablona po kojima tumače prošlost ljudskog roda, i koliko god da okreću glavu i ignorišu otkrića koja se ne uklapaju u “zvanični kurs”, iz dubine vremena uvek iskoči nešto što remeti jednom za svagda sastavljenu sliku događanja na našoj planeti od kamenog doba do danas. Najteže je, čini se, “pravovernima”, da izađu na kraj sa vremenskim odrednicama o tome kada su i u kojim periodima nastajale civilizacije, kao i kakvim su dostignućima raspolagale čak i u doba za koje oni čvrsto veruju da čovek ne samo da nije koristio ništa osim kamene sekire, nego nije ni postojao! Da naučnicima zada nove glavobolje, prethodne zime pobrinuo se građanin Vladivostoka po imenu Dimitrij koji je, paleći vatru jedne hladne zimske večeri u svom domu da se ugreje, u komadu uglja uočio čudni metalni predmet. Dimitrij je, kao odgovorni građanin, svatio da tu nešto ne štimai ugalj je zajedno sa predmetom odneo stručnjacima u regionu Primorje, koji su bili šokirani onim što su videli. Aluminijumski zupčanik nije mogao biti proizvod prirodnih sila, već samo predmet ručne izrade, pa se postavilo pitanje od kada on datira. Prema Juliju Zamanskaju i “Glasu Rusije”, utvrđeno je da je ugalj u Primorje donet iz rudnika Černogordskij u regionu Khakasija. Znajući da rezerve uglja u toj oblasti datiraju od pre 300 miliona godina, jedini zaključakje da metalni deo pronađen u njemu mora biti vršnjak uglja! Odgovor na to ko je u praskozorje vremena mogao da načini zupčasti komad aluminijuma, naravno, nije moguće dati. Ali, predmet postoji, i samim tim podstiče rasprave i razne pretpostavke, od kojih su dve osnovne: ili je pripadalo nekoj drevnoj zemaljskoj civilizaciji koja je bila pre nekoliko stotina miliona godina tehnološki na visokom stepenu razvoja, ili su ga, neizbežno, ostavili vanzemaljski posetioci! Ono što interesuje ruske naučnike jeste – da li je aluminijumska legura vanzemaljskog porekla? Na osnovu proučavanja meteorita poznato je da postoji vanzemaljski aluminijum -26, koji po redosledu prelazi u magnezijum -26. Prisustvo dvoprocentnog magnezijuma u leguri može pouzdano da otkrije vanzemaljsko poreklo aluminijumskog objekta ili da posluži kao dokaz postojanja neke nepoznate ovozemaljske tehnologije u pradavnim vremenima. U svakom slučaju, naučnici su jednoglasni da su potrebna dalja testiranja predmeta nalik na zupčastu, metalnu spojnicu, koja se čini kao da je bila deo mikroskopa, ili neke od savremenih tehničkih ili električnih naprava. Biolog Valeri Brier i pisac Natalija Ostrovski otkrivaju da nalaz iz Vladivostoka nije jedini ovakve vrste u Rusiji, jer za vreme izgradnje pomoćnog mosta na ruskom ostrvu blizu Kape Nazimova tokom bušenja na morskoj obali sa dubine od 9 metara izvađene su čudne metalne legure. One su bile u praistorijskom sloju kamena peščara starom oko 240 miliona godina. Njihov sastav je neobičan i sigurno nisu delovi otpali od mašinerije za kopanje, kaže Brierova, nego su komadi stvoreni veštačkim putem od strane inteligentnih bića. Ne tako davno, u Rusiji je pronađen mehanički deo u vulkanskoj steni koji je datiran na 400 miliona godina pre naše ere. On je otkriven u udaljenoj oblasti poluostrva Kamčatka, 150 milja od sela Tigil, od strane arheologa Univerziteta St. Petersburg, među delovima čudnih fosila. Verodostojnost otkrića je potvrđena. Prema arheologu Juriju Golubevu otkriće je zapanjilo eksperte, jer izgleda kao da je deo neke sprave. Doktrine istorijske nauke, međutim, potkopane su još pre četiri decenije u Rumuniji kada je u peščanom kamenu, čija starost nije bila manja od milion godina, nađen aluminijumski predmet koji neverovatno podseća na čekić koji je služio kao pomoćna alatka prilikom spuštanja kosmičkih brodova “Viking” i “Apolo”. Problem je u tome što on potiče iz doba jure i samim tim čovek nije mogao da ga napravi. Ili možda jeste. U svakom slučaju, lista nemogućih pronalazaka počela je da se popunjava još 1851. godine kada su u jednom rudniku u Masačusetsu iz bloka netaknutog uglja izvadili lepo ukrašenu cink-srebrnu vazu iz ere kambrija pre 500 miliona godina. Na njoj su bil finim srebrom urađeni crteži lišća vinove loze. Posle šest decenija, 1912. godine, u Oklahomi je iz gromade uglja ispao gvozdeni kotao, ili lonac, koji bi morao da bude star, kako su procenili naučnici, čitavih 312 miliona godina. U svakom slučaju, lista nemogućih pronalazaka počela je da se popunjava još 1851. godine kada su u jednom rudniku u Masačusetsu iz bloka netaknutog uglja izvadili lepo ukrašenu cink-srebrnu vazu iz ere kambrija pre 500 miliona godina. Na njoj su bil finim srebrom urađeni crteži lišća vinove loze. Posle šest decenija, 1912. godine, u Oklahomi je iz gromade uglja ispao gvozdeni kotao, ili lonac, koji bi morao da bude star, kako su procenili naučnici, čitavih 312 miliona godina. Od stvari koje ne treba da postoje mora se pomenuti i “kompjuter” izvađen iz mora kod ostrva Antikitere, kojim su se, kako se pretpostavlja, služili stari Grci. Ovaj astrolab pokazivao je vreme izlaska i zalaska Sunca, te kretanje pet tada poznatih planeta, uključujući i faze Meseca. Svi zupčanici su napravljeni od bakra, koji sadrži i izvesnu količinu cinka. Zubi tih zupčanika imali su uglove od 60 stepeni. jednom navijen, astrolab se pokretao i označavao položaj planeta u određenim periodima. Ne treba zaboraviti ni čuvene Bagdadske baterije, stare dve hiljade godina, za koje je pouzdano utvrđeno da su proizvodile struju, ali do sada niko nije pronašao odgovoor na pitanje – u koje svrhe je ona služila u tom vremenu? Još čudnija arheološka misterija začela se 1992. godine, kada su ruski geolozi, dok su istraživali rezerve minerala u planinama Urala, otkrili minijaturne spiralno-oblikovane predmete, čija se starost takođe određuje na 300 miliona godina. Artefakti su načinjeni od legure bakra, tungstena i molibdena, i rangirani su po veličini – od oko 25 milimetara do čak 0,00254 milimetara! Neverovatno podsećaju na kontrolne elemente koji se koriste u tehnologiji nano-mašina najsavremenije generacije. Svi delovi su pronađeni na dubinama od tri do dvanaest metara, utisnuti u šljunak i kameni krš. Bez obzira ko je načinio te spirale, morao je pozavati tehnologiju koja je nama dostupna tek neko vreme, a da je reč o prirodnim tvorevinama, može se u potpunosti isključiti. Razlog je da su spirale formirane savršeno pravilno, a što je još važnije da su načinjene od mešavine bakra, tungstena i molibdena. Površine su im glatke i na njima postoje tragovi rupa, što govori da su u neke, najverovatnije tehničke svrhe, korišćene. Za istraživače koji su ih premeravali iznenađenje je predstavljalo da proporcije spirala poseduju “zlatni presek”, a najveće od njih sastoje se isključivo od tungstena i molibdena. Ono što je svakako značajno jeste da molibden topi na 2620 stepeni Celzijusovih i danas se upotrebljava prvenstveno u elektronici, ali i prilikom izrade raketa, u kombinaciji legure od molibdena i čelika. Slično važi i tungsten, do kojeg su prvi put došli 1783. godine braća Fausto i Hose Elhijar u Španiji. On je veoma čvrst metal čija je tačka topljenja 3380 stepeni celzijusa, a osim u legurama koristi se kao vlakno za osvetljavanje. Spektroskopske analize spirala, koje su omogućile da se ispitaju bez oštećenja njihovih površina ili uništavanja, obavljene su u Centralnom naučnom institutu za geologiju i metalurgiju u Moskvi. rezultati su bil iiznenađujući. Najpre, isključeno je da su artefakti ostaci ili otpaci bilo kakvih ruskih letećih projektila. Naučnici su došli do zaključka da sloj zemlje u kojem su bile spirale datira od pre stotinu hiljada godina! I pored svega ovga, još ima onih koji insistiraju da tajanstveni predmeti “moraju” da potiču od ruskih kosmičkih projekata ili nekog sličnog programa, bez obzira na činjenicu da su nađeni u netaknutom zemljištu na dubini od 12 metara. Te naslage odgovaraju najnižem regionu Mikulinsk horizonta iz ere pleistocena, sugerišući da bi predmeti, sami po sebi, mogli biti oko sto hiljada godina stari. Nema načina da takvi objekti budu ugrađeni tako duboko, a da nisu antičkog porekla. Rečenica da “izvršeno datiranje dozvoljava mogućnost vanzemaljskog tehnološkog porekla”, kojom se završava izveštaj ruskih naučnika, naročito im smeta i zapanjujuće je koliko se upinju da odbace dokaze koji su više nego očigledni. U godinama između 1991. i 1995. razni ruski tragači za zlatom načinili su neka neobiča otkrića kod reka Balbanju, narada, Kozhim i potoka Vetvisti i Lapčevoz. Na dubini između 3 do 12 metara oni su otkrili veštačke predmete načinjene od metala u veličine od 3 santimetra do 0,0003 milimetara. Jedno od iznenađenja koje je u poslednje vreme riznica čudesa iz prošlosti, kao primer primene drevne nanotehnologije, priredila naučnicima je takozvani Likurgov vrč iz rimskog doba, star 1600 godina, koji je izložen u britanskom muzeju. On menja boju u zavisnosti od toga kako se osvetljava: ako je to spreda onda biva zelen, a otpozadi svetlo crven. Eksperti su došli do zaključka da je u njegovoj izradi morala biti korišćena tehnika slična modernoj nanotehnologiji- da bi se manipulisalo materijalima na atomskom i molekularnom nivou.
Možda ćemo jednog dana saznati čija je to tehnologija… Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Ko je proizvodio struju u Gizi?2/12/2024 Čitava zamisao da su drevni Egipćani, ili neki još stariji narod koji je gradio piramide kod Gize, imali nekakvu vrstu električne rasvete, povezana je sa zagonetkom kako su ljudi duboko u podzemlju mogli oslikavati tavanice bez baklji, jer tragova čađi nema!? Objašnjenje da su koristili zamršeni sistem ogledala, ne „drži vodu“. Treće rešenje može da bude samo elektricitet, i naslikano je 600 kilometara južno od Gize, u Hatorinom hramu, a taj prikaz nazivaju „Sijalica iz Dendere“. Kristofer Dan, rođeni Britanac, koji od 1969. godine živi u Americi gde je, između ostalog, radio na projektima usavršavanja laserske tehnologije, već 35 godina istražuje i premerava piramide kod Gize, i zaključci do kojih je došao bacaju sasvim novo svetlo ne samo na jedno od sedam svetskih čuda, nego i naše shvatanje antičkih civilizacija. Na prvi pogled neverovatna i bizarna teorija o visokom tehnološkom znanju i opremljenosti kojima su raspolagali graditelji pre svega Velike piramide, poznatije kao Keopsova, kada se sklopi mozaik čini se nepobitnih činjenica koje Dan, a i drugi istraživači, iznose na svetlo dana, dobija na uverljivosti. Ali, u isto vreme postavlja i niz novih pitanja na koja nema odgovora, pa je shvatljivo da tradicionalni naučnici drže oči zatvorene i ponavljaju u beskraj scenario sa robovima koji vuku kamene blokove preko balvana i u milionima ih slažu da bi svom faraonu napravili večno počivalište. Šta je to čime Kristofer Dan najviše intrigira naučnu zajednicu i čitalačku javnost? Čitava zamisao da su drevni Egipćani, ili neki još stariji narod koji je gradio piramide kod Gize, imali nekakvu vrstu električne rasvete, povezana je sa zagonetkom kako su ljudi duboko u podzemlju mogli oslikavati tavanice bez baklji, jer tragova čađi nema!? Objašnjenje da su koristili zamršeni sistem ogledala, ne „drži vodu“. Treće rešenje može da bude samo elektricitet, i naslikano je 600 kilometara južno od Gize, u Hatorinom hramu, a taj prikaz nazivaju „Sijalica iz Dendere“. Geomehanička elektrana Da starim narodima proizvodnja elektriciteta nije bila toliko nepoznata, svedoče i posude od pečene gline sa bakarnim cilindrima iz Iračkog Nacionalnog muzeja, poznatije kao „Bagdadske baterije“, koje su stare oko 2000 godina. Arheolozi nagađaju da su možda korišćene za galvanizaciju zlata na srebro za ukrasni nakit. Ali, ideja o električnoj centrali ide mnogo dalje u područje misterija i nagađanja, jer, kako kaže poznati istraživač tajni drevnog Egipta Robert Boval, „Ili se radi o tehnologiji koju ne razumemo, ili, ako je neko sklon mozganju, o spoljnom uticaju“, misleći pri tom na zagovornike teorije o prisustvu tehnologije posetilaca sa drugih planeta u davnoj prošlosti. Suština Danovog otkrića je u tome da se zemljina kora sastoji od niza pokretnih delova, 9 velikih tektonskih ploča i 12 manjih, koje se uvek sudaraju ili razmiču. Pritisak raste u tektonskim rasedima, i neprekidno se zbivaju veoma mali potresi, i kada bi se konstruisao uređaj na način da njegova sopstvena rezonantna frekvencija bude ista ili u harmoniji sa frekvencijom Zemlje, mogao bi da postane oscilator koji bi crpeo energiju iz zemlje. Kristofer Dan veruje da je Velika piramida upravo to, i da deluje kao „akustični rog“ za sakupljanje i usmeravanje Zemljinih vibracija. Pošto je ispitao njenu unutrašnju strukturu, zaključio je da su prolazi i odaje osmišljeni upravo tako da maksimalno povećaju protok zvuka. Akustičke vibracije u materijalu od kojeg je napravljena, granitu koji sadrži kristale kvarca (Dan ne isključuje mogućnost da je u pitanju veštački kamen!), određene sprave u piramidi, konvertori kojih danas nema, pretvarale su u – elektricitet. „Kristal kvarca neobično reaguje kada je izložen vibraciji. Pojava je poznata kao piezoelektrični efekat, a sastoji se od naizmeničnog pritiska na kristal izazvanog vibriranjem, čime nastaje električna struja. Mikrofoni, na primer, rade na tom principu. Kristal kvarca ne stvara energiju, samo je pretvara iz jedne vrste u drugu. U stvari, služi kao transformator. Zanimljivo je da je Kraljeva odaja izgrađena od asuanskog granita koji sadrži 55 odsto ili više kristala silicijumskog kvarca. Dakle, Kraljeva odaja je, u određenom smislu, transformator“, kaže Dan. Dokaz za to je da se iznad Kraljeve odaje nalazi pet redova granitnih greda, ukupno 43, a svaka je teška oko 70 tona! Svaki je sloj granita odrezan pravougaono i paralelno na tri strane, dok je sa gornje ostavljen neravnim, a razdvojen je prostorijama dovoljno velikim da se čovek može uvući u njih. Svaka bi granitna greda, dakle, mogla da vibrira ako bi bila izložena odgovarajućoj količini energije. Ako su im frekvencije usklađene, i druge grede bi takođe vibrirale u harmoniji sa prvom, i prenos energije bi bio maksimalan! Princip je jednak muzičkoj viljušci. Graditelji su obradili neravne strane greda pre nego što su ih postavili na mesto, odtranjujući komade i bušeći rupe. „Usklađivali su ih“, tvrdi Kristofer Dan. Akustička testiranja potvrdila su da su one zaista rezonantne s temeljnom frekvencijom i da odaja stvara povišenu notu „F“, a veruje se da je to u harmoniji sa prirodnom vibracijom Zemlje. Struja iz hemijske reakcije? Mehanizama kojima je Velika piramida bila opremljena da bi služila svojoj funkciji proizvodnje električne energije danas nema, ali Kristofer Dan, kao i pomorski inženjer Džon Kedmen, koji mu se pridružio u dokazivanju ove teorije, veruje da su oni postojali i da su bili veoma sofisticirani. „Postoji mišljenje da je pre egipatske civilizacije na tom prostoru bila jedna koja ja nazvana „kemitijanska“, a njen period se rangira od 65.000 do 9500 godina pre naše ere. Kada se razmatra pitanje nedostajućeg oruđa ili mehanizama, mnogo je logičnije smatrati da oni sežu što dublje u prošlost. Tragovi upotrebe sprava na artefaktima su nesumnjivi. Još je sir Vilijam Flinders Petri pisao o njima 1883. godine“, kaže Dan. Da je Velika piramida bila složena naprava, potencijalno sposobna za stvaranje energije, neki istraživači veruju da se tragovi mogu pronaći istraživanjem podzemlja te građevine. Džon Kedmen je 2000. godine ponudio teoriju da su Egipćani crpili vodu iz Nila i dovodili je u malu odaju ispod građevine. Pumpa je tada mogla da stvori snažan hidraulički pritisak koji bi prouzrokovao vibriranje cele piramide. “U podzemnoj odaji postoje dokazi da je u njoj bila prisutna voda koja je izazvala eroziju na tlu i poviše na tanjim područjima. Tu je i delovanje hidrauličnog impulsnog generatora. Dakle, imate talas razređivanja s vrlo niskim pritiskom koji je pogađao strop i doslovno ga odlamao. Razlog tome je bilo udaranje komprimiranih talasa u strop. To se vrlo dobro vidi”, kaže Kedmen. Ispitivanjem okana Kraljičine odaje pronađeni su tragovi cinka i hlorovodonične kiseline. Pošto je Rudolf Gantenbrink 1993. otkrio “ventilacione otvore”, koji nikada nisu služili ventilaciji, Dan sugeriše da su dve hemikalije ulivane kroz okna a zatim pomešane unutar Kraljičine odaje pokretale sagorevanje. “Verujem da je hemikalija koja je dolazila kroz severno okno bila hidratizovani cink, a ona koja je dolazila kroz južno okno i ulazila u odaju razređena hlorovodična kiselina. To se jasno vidi na zidovima odaje”, smatra Dan. On dalje nagađa da je produkt te hemijske reakcije bio vodonik koji je putovao iz Kraljičine odaje u Kraljevu, a zatim bi vibracije iz podzemnog bazena pretvorile atome vodonika u mikrotalasni “energetski zrak”. “Dokaz koji ukazuje na korišćenje vodonika može se pronaći u Kraljevoj odaji. U njoj postoji okno dimenzija 21×12 cm koje bi bilo pogodno za provođenje talasa “MASER”, ili “mikrotalasno širenje kroz pobuđenu emisiju zračenja”. Od te tačke možemo ponuditi razne zamisli šta su radili s tim”, navodi Kristofer Dan. Da li je Velika piramida u Gizi zaista stvarala energiju u dalekoj prošlosti? I, da li je moguće da je ta energija pokretala alate starih graditelja i uređaje poput “Sijalice iz Dendere”? Od obeliska do Teslinih talasa Krajem 19.veka, poznati egiptolog Čarls Pjaci Smit zabeležio je da se u odaji osećao neugodan miris koji je navodio posetioce da je što pre napuste. Dan smatra da miris nije bio posledica nečistoća, već da su to bili preostali elementi hemijskih procesa koji su se u njoj nekada odvijali. O njima svedoči i činjenica da su zidovi bili pokriveni solju, kao i horizontalni prolaz u donjem delu Velike galerije, a na nekim mestima sloj soli je bio deblji od jednog santimetra. So je nuzproizvod hemijske reakcije u kojoj nastaje vodonik, i istraživači smatraju da je nastala kada je vrući gas koji je nosio vodonik reagovao s kalcijumom iz krečnjačkih zidova. Ali, ako je u Gizi postojala toliko snažna elektrana, gde je odlazila dobijena energija? U Hramu sunca u Abu Gorabu, arheolozi su 1898. godine otkrili bazu masivnog obeliska koji je po proceni bio visok oko 50 metara. Abu Gorab je poznat kao „Mesto bogova“, gde su faraoni i sveštenici doživljavali uzvišenje svesti zahvaljujući vibracijama koje je odašiljao obelisk. Monoliti sličnog oblika su pronađeni po čitavom svetu, što je zagovornike teorije o postojanju tehnološki napredne civilizacije u drevno doba navelo na pretpostavku da su služili za prenos energije koja je stvarana u ovoj i sličnim elektranama! “Verujem da su obelisci nekakva vrsta igala za akupunkturu Zemlje, koji fokusiraju i verovatno zalečuju Zemljine energetske meridijane koji nisu u ravnoteži, a drevne kulture su znale kako to da naprave”, kaže doktor Patrik Flanagan, autor poznate knjige „Moć piramida“. Dok Barham, stručni savetnik na Monro Institutu, ukazuje da su kristali tokom prošlosti korišćeni za razne izume i tehnologije i bili ključni za pretvaranje jedne energije u drugu. Ogroman broj obeliska je napravljen od granita, a savni naučnik Nikola Tesla je jula 1899. godine tvrdio da je pronašao način za bežični prenos energije – upravo obuzdavanjem prirodne Zemljine provodljivosti, ili kako ih je Tesla zvao „stojećim talasima“. Divovski odašiljači bi, po Nikoli Tesli, mogli da šalju i primaju neograničenu količinu elektriciteta, koji struji poput nevidljive vode. A jedna od ključnih komponenti u tom sistemu, kao što je poznato, bio je kristal kvarca! izvor The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Drevni tekstovi otkrivaju sasvim drugačiji pogled na svet prošlosti i vreme je da se zgodno omeđeni svet iz udžbenika arheologije ponovo preispita i preformuliše. Nova otkrića i sasvim drugačija perspektiva prošlosti, daleko kompleksnija nego što se i usuđujemo da pomislimo, zahtevaju suočavanje sa fantastičnom misterijom u kojoj se susreću dve realnosti. Čak i nasumični pregled drevnih tekstova otkriva sasvim drugačiji pogled na svet prošlosti, koji se u mnogome razlikuje od našeg. Upoznajemo ljude i njihove vladare koji doživljavaju neverovatnu dugovečnost u vremenu tako hronološki dalekom, da ga je gotovo nemoguće zamisliti. Nasuprot tome, naša sposobnost da precizno datiramo specifične istorijske događaje ne ide dalje od tri do četiri hiljade godina unazad. Pomak od samo hiljadu godina pre toga nas dovodi na prag praistorije! Nije onda ni čudo što nas zapanjuje pomisao da su drevni ljudi uspeli da marljivo beleže događaje za koje se smatra da su se dogodilii stotinama hiljada godina pre naše praistorije! Sveštenici drevnog Egipta su, na primer, tvrdili da poseduju listu sa podacima o kraljevima ostrva Atlantida. Ti podaci su sezali 12 000 godina unazad kroz vreme! Drevni indijski tekstovi govore o užasnim, tehnološki naprednim ratovima koji su se odigrali u dalekoj praistoriji. Naravnom, tu su i glasine o izgubljenim ostrvima i potonulim kraljevstvima koje sežu stotinama hiljada godina u prošlost! A kao da sve to nije dovoljno fascinantno, iz svih krajeva sveta nam stižu zapisi o kulturama koje su postojale hiljadama godina pre našeg vremena i gotovo rutinski komunicirale sa bićima koja su naseljavala nebesa. Ne samo da tekstovi govore kako su ta bića često i neprekidno posećivala našu planetu, već i kako su Zemljani putovali sa njima do „domovine bogova“ koja se nalazi duboko u svemiru! Apsolutno senzacionalna ideja. A ako je to istina, onda bi se bar nekoliko antičkih misterija koja već dugo godina zbunjuju naučnike dalo objasniti posetama ljudi sa Zemlje tim vanzemaljskim svetovima. Najvažniji od ovih problema odnosi se na fantastični broj godina koje se pripisuju drevnim vladarima. Naznaka izvesne nebeske veze je više nego očigledna u hronologiji drevnih događanja koja se našim precima od pre tri, četiri hiljade godina uopšte nisu činila tako neverovatnim kako ih to mi danas doživljavamo. Osećaj za meru Kada su u pitanju datumi i rastojanja, otkrivamo jasnu razliku između nebeskih i zemaljskih mera računanja. Putovanje od 15 000 kilometara se na Zemlji smatralo dugim. Ali je u svemiru putovanje dugo 150 000 kilometrana smatrano tek majušnim korakom. Pored rastojanja, u drevnim se tekstovima pominje i vreme. U stvari, udaljenosti koje se povezuju sa univerzumom su tako ogromne, da se jedino mogu izraziti svetlosnim godinama – udaljenošću koju pređe svetlost tokom jedne zemaljske godine. Tako shvatamo da se različite mere veličina odnose neobično precizno na okolinu koja se meri. Svemir bukvalno nagoni na potrebu korišćenja astronomskih brojeva, a zemaljske razdaljine i vreme se mere shodno zemaljskim zakonima. Ali ponekad ti drevni tekstovi unose potpunu zabunu u našu zemaljsku perspektivu, opisujući događaje i ljude sa vremenske skale koja potpuno odstupa od svega što nam je poznato o istoriji ove planete! Uzmimo za primer kalendar Maja. Taj kalendar je izuzetno kompleksan, sofisticiran i precizan do mnogo decimala, iako je njihov fenomenalni proces izračunavanja osmišljen pre više od hiljadu godina. Osim toga, tu je majansko znanje o astronomiji, posebno o planetarnim ciklusima i sideralnoj godini koji su izraženi do neobjašnjivog stepena preciznosti i tačnosti! Ni uz pomoć najpreciznijih instrumenata današnjice, ne bi se bolje obavila tako tačna i precizna merenja. Dugo računanje dana Kalendar Maja je apsolutno zapanjujuć, ali ono što nas posebno može zanimati je fantastičan opseg vremena koji kalendar obuhvata. To takozvano dugo računanje dana , čini ukupno pet vremenskih ciklusa. To znači da je moguće precizno datirati neverovatno daleke događaje. Najviša jedinica ovog kalendara – alautun, ekvivalentna je količini od 23 000 miliona dana. U knjizi Misterija Drevnih (Eric i Craig Umland :Mystery of the Ancients), autori Erik i Krejg Amlend pišu: „Drugim rečima, ti primitivni zemljoradnici znali su da mere vreme jedinicama većim od 23 000 miliona dana! Majanski zapis iz Kvirigve pominje događaje koji su se odigrali pre 90 miliona godina. Drugi natpis, pronađen na istom lokalitetu, govori o događajima od pre 400 miliona godina!“ Ali čemu tako neverovatni brojevi? Kakva je bila njihova svrha? Iako i mi koristimo tako daleke datume, oni se obično odnose na maglovite geološke periode vremena čije je granice unutar nekoliko miliona godina veoma teško definisati. Nasuprot tome, majanski kalendar i njihovi zapisi uopšte ne pate od te vremenske maglovitosti. Oni govore o specifičnim datumima starim milione godina. Poređenja radi, to bi bilo kao kada bismo danas upotrebili sopstveni kalendar da opišemo događaj koji se odigrao 30. avgusta 30 000 000. godine pre nove ere! Za razliku od Maja, prvi događaj o kome posedujemo ikakvo specifično znanje odigrao se pre samo 5 000 godina. Iza tog vremena je potpuni hronološki mrak. Ali ne i za Maje, kojima kalendar pruža mogućnost da se pozivaju na događaje iz određenog dana, nedelje i meseca od pre mnogo miliona godina! Komentarišući ovi fascinantnu činjenicu, Erik Tomson u knjizi Svetovi iz prošlosti(J.Eric Thompson: Worlds of the past) kaže da jedino problemi koji se bave stelarnim distancama i međuplanetarnim putovanjem zahtevaju jedinice mere ove veličine! Tajne sumerskih kraljeva Još jedna enigma ili hronološka anomalija se može videti u podacima koji se odnose na drevne sumerske kraljeve. Ti izuzetno uzbudljivi podaci sačuvani su u tektstovima napisanim klinastim pismom na glinenim pločicama i predstavljaju obiman i detaljan spisak ranih sumerskih vladara. Najdetaljniji od svih zapisa je onaj uklesan na prizmi Veld-Blundel iz muzeja Ašmolean. Veld-Blundelova prizma sadrži zapanjujuće podatke o kraljevima koji su vladali u vremenu pre potopa – tokom perioda od približno pola miliona godina! Tekst na prizmi govori da je upravo u ta rana vremena kraljevstvo sišlo sa neba . Drugim rečima, kraljevi na Zemlji su vladali kao izaslanici nebeskih bogova koji su – nalik božanstvima antičke Grčke – preuzeli fizički izgled i karakteristike zemaljskih ljudi. Ono što posebno zapanjuje je broj godina koje je svaki vladar proveo na prestolu. Vladavina duga dvadeset ili trideset hiljada godina uopšte nije bila neuobičajena! Na primer, spisak kraljeva VB 444 otkriva da: „kada je kraljevstvo sišlo sa neba, kraljevstvo je bilo u Eridu. Alulim je bio kralj u Eridu. Vladao je 28 800 godina. Alagar je vladao 36 000 godina. Ta dva kralja vladahu 64 800 godina….!“ I tako dalje, nastavlja se vladar za vladarom i jedna neobjašnjivo dugačka vladavina za drugom. Još jedna zapanjujuća karakteristika ovog spiska kraljeva je da se posle potopa ta beskonačno duga vladavina urušila savim dramatično. Zapravo, otkrivamo da je Utul Kalamana, sin Urnungala, vladao samo 15 godina! Kralj Labaser samo 9 godina. To je zaista drastična razlika u odnosu na 30 000 godina vladavine njihovih prethodnika i još jedna neobjašnjiva misterija. Zbog čega je period vladavine kraljeva iznenada skraćen tako mnogo? Zbog čega su prethodni kraljevi vladali tako dugo? Šta se dogodilo u međuvremenu? Posebna je misterija činjenica da je izgleda nekolicina kraljeva vladala po dva puta. Čak i površna procena pokazuje da između jedne i druge njihove vladavine postoji rupa od par hiljada godina! Nebeski Vladari To je zaista misterija, ali pre nego što se upustimo u potragu za objašnjenjem, skoknimo do Kine, još jedne drevne zemlje sa neverovatno dugom istorijom moćnih vladara i tradicije. I drevni kineski tekstovi govore o neverovatnoj istorijskoj starosti. Oni pominju veme kada su Nebeski Vladari vladali Zemljom. Bilo je trinaest takvih vladara i svaki je živeo i vladao 18 000 godina! I ponovo drevni tekstovi insistiraju da je kraljevstvo sišlo sa nebesa. Kraljevstvo koje je trajalo blizu pola miliona godina! Da su u pitanju jedan ili dva izolovana slučaja koja pominju ta naizgled izmišljena vremena, lako bi ih bilo ignorisati. Međutim, javljaju se u bukvalno svakoj kulturnoj tradiciji sveta kao davni preriod slave, kada su nebeski vladari hiljadama godina vladali našom planetom. Tako Erih fon Deniken komentariše drevni amazonski rukopis Jaguarovu knjigu. U rukopisu se pominje kolonizacija Zemlje od strane bogova koja je trajala sve do vremena druge svetske katastrofe . U Orlovoj knjizi, još jednom amazonskom rukopisu, precizira se da se to dogodilo pre više od 11 000 godina. Traktat Hronika Akakora, bavi se praistorijskim poreklom amazonskog plemena Mongulala i decidirano tvrdi da su bogovi odabrali ovo pleme pre 15 000 godina! Poznati istoričar i sociolog, Karl Bruger, zabeležio je 1972. na filmsku traku detaljnu istoriju ovog plemena. Poglavica Tatunka Nara, narator filma, tvrdi da je Hronika Akakora „istorija najstarijih ljudi na svetu…“ On objašnjava da je dugo, dugo vremena njegovo pleme bilo izuzetno primitivno, sve dok nisu došli bogovi i doneli im svetlost. Poglavica tvrdi da se to dogodilo 13 000. godine pre nove ere, „u godini belih varvara“! Upravo su se te godine „blistavi zlatni brodovi iznenada pojavili na nebu, osvetlivši nebesa svojim sjajem. Zemlja se tresla a gromovi valjali preko brda. Ljudi su pali ničice puni strahopoštovanja prema moćnim strancima koji su došli da osvoje zemlju!“ Rodna planeta stranaca – Shverta – nalazila se duboko u svemiru. To je „moćna imperija koju čine brojne druge planete, a ima ih toliko koliko i zrna prašine na ulici“! Ta su moćna bića Zemljom vladala iz Akakora, grada podignutog pre oko 14 000 godina. Indijsko nasleđe I rana hronologija Indije je zaista kolosalna. U Tajnama izgubljenih rasa („Secrets of the Lost Races”), Rene Nurbergen piše da u brojnim knjigama na sanskritu postoje napomene o dalekom periodu vremena koji je dugo trajao. Hindu tekstovi se bave kosmologijom na čijem je jednom ekstremnom kraju jedinica koju nazivaju kalpa ili Dan Brame – a to je period od 4,32 milijarde godina! Da li jedna ovakva hronologija ukazuje na nebeski uticaj? Ovo su zaista astronomske cifre koje pripadaju oblasti univerzuma, dimenziji postojanja značajno široj od ove naše. A neporeciva istina je da drevni tekstovi otvoreno pominju nebesku vezu. Sumeri jasno govore da je kraljevstvo stiglo sa nebesa, a Kinezi da su njima vladali Nebeski Vladari. Objašnjavajući fantastičan broj godina koje je svaki kralj proveo na tronu, Erih fon Deniken – čovek koji je prvi u zapadnoj javnosti izneo tezu o vezama ljudi i vanzemaljaca i stekao planetarnu slavu – ima zaista domišljato rešenje. On veruje da su ti nebeski valdari stalno putovali tamo i nazad od Zemlje do svoje rodne planete. Međuplanetarna putovanja te vrste podrazumevaju i diletaciju vremena. Na primer, osoba koja poleće sa Zemlje u neverovatno brzom svemirskom brodu se može vratiti nazad posle završenog putovanja i otkriti da je tokom puta svemirom za nju prošlo svega nekoliko nedelja, dok je na Zemlji prošlo već nekoliko hiljada godina. To bi moglo značiti da pominjanje vladara koji su dva puta vladali nije nikakva greška. Nebeski Vladari su možda delili svoju vladavinu među sobom, posećujući i druge svetove. Ako su putovali brzinom bliskom brzini svetlosti, do njihovog povratka na Zemlji bi sasvim sigurno prošlo nekoliko hiljada godina. Istovremeno bi Nebeskim Vladarima u putu prošlo svega dve ili tri godine. „Ako se ovo uzme kao činjenica“, kaže Deniken, „onda više nije toliki apsurd prihvatiti da su bogokraljevi bili ili vanzemaljci, ili su bili ljudi koji su putovali tamo i nazad u svemirskim brodovima vanzemaljaca. Nezamislivo duga vladavina kraljevskih vladara i kraljevstvo koje je stiglo sa neba, navode nas s pravom da posumnjamo kako se radi o stvarima koje i nisu baš ovozemaljske!“ Drugim rečima, sve se svodi na zemaljsko protiv nebeskog – na ograničene mogućnosti Zemlje u poređenju sa beskrajnim svemirom. Drevni su sasvim jasno videli ovu vezu. U svetlu ovih otkrića, vreme je da se zgodno omeđeni svet iz udžbenika arheologije ponovo preispita i preformuliše. Nova otkrića i sasvim drugačija perspektiva prošlosti, daleko kompleksnija nego što se i usuđujemo da pomislimo, zahtevaju suočavanje sa fantastičnom misterijom u kojoj se susreću dve realnosti. Prva je da se u dalekoj prošlosti čoveka, desetinama hiljada godina udaljenoj od trenutka sadašnjeg, krije neopisiva istorija zapanjujućih postignuća. Druga je da je ta istorija nerazmrsivo povezana sa nebeskim bićima koja su došla sa zvezda! Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
|
2/13/2024
0 Comments