The Breadcrumbs widget will appear here on the published site.
Najtajanstvenija knjiga na svetu mora da zadovolji neke posebne uslove da bi je prozvali takvom. Ova knjiga, pisana nepoznatim pismom od strane nepoznatog autora, pre pola milenijuma svakako ide u prilog datom terminu. Vojnićev rukopis (engl. – Voynich manuscript) je knjiga puna ilustracija i nepoznatog teksta. Uprkos naporima kriptografa širom sveta – njen sadržaj nikada nije identifikovan. Danas Vojnićev rukopis predstavlja jedino pisano delo koje je ostalo sakriveno pod velom tajne sve ove godine. Misteriozna knjiga dobila je ime po Wilfridu Voynichu, poljsko-američkom trgovcu knjiga. Na jednom od njegovih kolekcionarskih putovanja 1912. u mestu Villa Mondragone u Italiji dolazi u posed misterioznog rukopisa. Ko je Vojniću prodao rukopis, takođe je nepoznanica. U godinama kad su već dešifrovani svi poznati jezici i pisma ljudske civilizacije, vest o ovakvom rukopisu brzo se širila. Za vreme drugog svetskog rata neki od najpoznatijih američkih i britanskih stručnjaka za dešifriovanje intenzivno su radili na Vojnićevom rukopisu. Rezultat je bio potpuno poražavajući – nisu uspeli da dešifruju ni jednu jedinu reč. Vojnićev rukopis se danas nalazi na sigurnom – u biblioteci retkih knjiga i rukopisa na Univerzitetu Jejl ali je njegova direktna kopija dostupna svima – čak i na internetu. Od njegovog pronalaska u dešifrovanju su se okušali mnogi, uvek sa istim rezultatom – potpunim neuspehom. SADRŽAJ RUKOPISA Analizom rukopisa potvrđena je jedino njegova starost – napisan je u razdoblju od 1450. – 1520. godine. Zbog sistematskih poglavlja danas se zna da se knjiga sastojala od 272 stranice, 17 poglavlja po 16 stranica, kad je Vojnić nabavio rukopis neke stranice su već onda nedostajale – tačnije rukopis danas ima 240 stranica – 32 nedostaju. Knjiga je pisana ptičjim perom, a osnovne boje dodane su naknadno nailustracije. Tekst je pisan s leva na desno, a duži delovi su raspoređeni u paragrafe. Dodatnom analizom kvalitete pisanja (brzina, trud i krivulje) potvrđeno je da je autor pisao tekst s lakoćom. Ovaj detalj je značajan jer upućuje na to da je autor bio dobar poznavaoc pisma – tj. nije koristio nikakve reference za pisanje. Ovo takođe pokazuje da je misteriozno pismo autoru bilo itekako poznato – u istoj meri kao i nama naša azbuka. Ukupan broj znakova u knjizi je oko 170.000. Većina znakova napisana je u jednom ili u dva poteza. Analizirajući rukopis možemo potvrditi kako je autor koristio azbuku koja je imala 20 – 30 distinktivnih znakova, slično kao i naša. Kao i u našem modernom pismu reči su razdvojene malim razmakom. Cela knjiga sadrži oko 35.000 reči. Statistička analiza pokazuje da tekst sledi Zipfov zakon i entropiju – u proseku 10 znakova po reči, koja je ponovno jako slična današnjim modernim jezicima. Takođe je zanimljivo kako se neka slova nalaze samo na počecima ili krajevima. U celoj knjizi nalazimo tek mali deo latinskog jezika – u sekciji o astronomiji imena meseci ispisana su na staro-latinskom. Stil ovakvog staro-latinskog upućuje na srednjovekovnu Francusku, ali nije dokazano da je ovaj mali deo latinskog zapravo deo originala ili je možda dodat naknadno od nekoga. ČUDNE ILUSTRACIJE Gotovo svaka stranica ima ilustracije – one nam donekle objašnjavaju tematske celine, ali i komplikuju opšte shvatanje. Prema ilustracijama možemo knjigu podeliti na 6 sekcija: HERBALNA – svaka stranica ima ilustraciju jedne ili dve biljke s nekoliko paragrafa teksta. Ovo je klasičan primer sličan mnogim herbalnim knjigama iz srednjeg veka. Biljke su ilustrovane sa svim detaljima – koren, listovi, stabljike. Ipak ono što najviše zbunjuje u ovoj sekciju je činjenica da nijedna biljka nije prepoznatljiva! ASTRONOMSKA – sadrži brojne dijagrame sa zvezdama, suncima i mesecima. Mnoge ilustracije u ovom delu otkrivaju da se radi o horoskopskim znakovima – dve ribe, bik, lovac sa strelom. BIOLOŠKA – velik broj ilustracija prikazuje žene u bazenima. Bazeni su nadalje povezani složenom mrežom kanala i cevi – očito je da neke od ovih ilustracija prikazuju ljudske organe. Na pojedinim ilustracijama žene su prikazivane sa krunom na glavi. KOSMOLOŠKA – velik broj kružnih tajnovitih dijagrama. Neke stranice sadrže dijagrame na ‘rasklapanje’, neki su i do 6 stranica veliki. Dijagrami nalikuju geografskim kartama. Neke ilustracije prikazuju 9 ostrva koji su međusobno povezani putevima, dvorcima i planinama – najverovatnije vulkanima. FARMACEUTSKA – označene ilustracije odvojenih biljnih delova (listovi, koreni itd). Objekti koji izgledaju kao apotekarske posude. Ilustracije su popraćene sa malo teksta. NEPOZNATA – zadnja sekcija sadrži samo tekst i nemoguće je znati o kojoj je tematici posvećena. ISTORIJA I KRETANJE RUKOPISA Lociranje rukopisa kroz istoriju je težak zadatak, ponajviše zbog vremenskih rupa u kojima neznamo ko je bio njegov vlasnik. Prema načinu crtanja ilustracija, pre svega ilustracija ljudi i dvoraca, sa sigurnošću možemo tvrditi da je rukopis nastao negde u srednjovjekovnoj Evropi. Prvi potvrđeni vlasnik rukopisa s početka 17. veka bio je tajanstveni alhemičar Džordž Bareš. Prema pisanim podacima znamo kako je i sam Bareš bio zbunjen oko sadržaja rukopisa. Saznavši za znamenitog kriptologa Atanasijusa Kirčera, poslao mu je kopiju rukopisa. Atanasijus Kirčer bio je jezuitski naučnik iz univerziteta u Rimu. Iza sebe je imao već velike uspehe u dešifrovanju i kriptologiji – uspešno je preveo koptski jezik – etiopsko pismo i egipatske hieroglife. Pismo koje je Bareš uputio Kirčeru 1639. prvi je sačuvani dokument u kojem se spominje misteriozni rukopis. Kirčer se jako zainteresovao za tajanstveni rukopis i od Bareša je zatražio original. Ipak ovaj mu ga nije hteo dati i tek nakon smrti, rektor praškog univerziteta Johannes Markus šalje rukopis Kirčeru u Rim, 1666. godine. Ovo je ujedno i zadnji put da se rukopis spominje u idućih 200 godina. Tek 1870. nakon što trupe Viktora Emanuela II aneksiraju papinske države u Italiju, možemo nastaviti proučavati istoriju Vojnićevog rukopisa. Nakon propasti papinske države jezuiti brzo i potajno prebacuju knjige iz univerziteta u Rimu u privatne biblioteke – kako bi ih spasili od konfiskacije. Pod okriljem noći knjige su prebacivane u Villu Mondragone – veliku seosku palatu izvan Rima – zemljište kupljeno od strane Jezuita 1866. godine, a među knjigama našao je spas i misteriozni Vojnićev rukopis. 1912. univerziteta u Rimu diskretno je prodao nekoliko knjiga, očito u nestašici novca. Vilfrid Vojnić kupio je 30-ak rukopisa, među njima i rukopis koji će nositi njegovo ime. Nakon Vilfredove smrti 1930. njegova udovica Etel Lilian Vojnić – poznata autorka i ćerka poznatog matematičara Džordža Bula, nasleđuje rukopis. 1960. umire i Etel, a rukopis dobivja njena prijateljica Ana Nil koja ga već iduće godine prodaje prodavaču antiknih knjiga Hansu P. Krausu. Pošto Kraus nije uspeo naći kupca, 1969. donira rukopis Univerzitetu Jejl. KO JE AUTOR TAJANSTVENOG RUKOPISA Mnoga imena su spominjana kao potencijalni autori rukopisa. Ipak do danas ni taj deo misterije nije otkriven. Postoje samo teorije o autoru koje još uvek nemaju kvalitetnih dokaza kako bi se potvrdile ili barem istaknule. Među potencijalnim autorima se spominju: Rožer Bejkon – Johannes Marcus šalje rukopis Kirčeru 1666. i u pismu piše kako je, prema njegovom pokojnom prijatelju Raphaelu Mnishovskyom, rukopis kupljen od strane Rudolfa II – cara svetog rimskog carstva (između 1552-1612) za 600 dukata. Prema caru Rudolfu II autor rukopisa bio je franjevac i naučnik – Rodžer Bejkon (1214-1294). Uprkos činjenici da Marcus u pismu iznosi kako se ne slaže s tim tvrdnjama, sam Vojnić će nekoliko vekova kasnije intenzivno raditi na potvrdi te teorije. Istoričari i dobri poznavaoci Bejkonovog rada i opusa ne slažu se s tom teorijom i tvrde kako ona nije moguća. Edvard Keli – Teorija o Keliju usko je vezana uz teoriju o Bejkonu. Naime u obe situacije spominje se Džon Di – matematičar i astrolog kraljice Elizabete I koji je dobro poznavao i Bejkona i Kelija. Edvard Keli je bio misteriozan i samouki alhemičar. Tvrdio je kako poseduje znanje kojim može pretvoriti bakar u zlato. Svoje mogućnosti pripisvao je tajnom prahu kojeg je navodno sam iskopao iz biskupskog groba negde u Velsu. Keli je, takođe, tvrdio kako je u nekoliko navrata razgovarao s anđelima i pritom naučio njihov jezik – Enokijski. Legenda, takođe, kaže da je bio u obilasku samog Rajskog vrta i nakon povratka je napisao knjigu o onome šta je tamo video. Mnogi obožavatelji paranormalnog utvrdiće kako je upravo on autor rukopisa, a sam rukopis je stoga pisan anđeoskim jezikom i abecedom. Ipak mnogi istoričari dobro poznaju rad starog lukavca Edvarda Kelija – naime tih godina on je već dobivao velike iznose iz kraljevske blagajne za svoje alhemičarske eksperimente. Da bi osigurao stalni priliv novca morao je tu i tamo ubaciti i pokoju priču o nadprirodnim silama koje komuniciraju s njim. Sam Vilfrid Vojnić – Teoretičari koji vole pripisivati misterije raznim zaverama iznijeli su ideju da je možda sam Vojnić napisao rukopis i stvorio ‘misterioznu’ knjigu koja bi tako dobila na vrednosti. Ova teorija je ipak jako teško opravdana zbog činjenice da Vojnić nikada nije ni pokušao prodati rukopis, isto kao ni njegova žena Etel. Svi ozbiljniji istraživači rukopisa ovu teoriju odbacuju kao nevažeću. Preskot Kurier – kriptograf američke mornarice prvi je izneo teoriju o više autora. Prema njemu uočljive su razlike u rukopisu što bi značilo da je rukopis delo dva ili više autora. Prema najnovijim istraživanjima ova teorija je donekle odbačena – mnogi stručnjaci za rukopis pregledavanjem cele knjige slažu se da ju je napisala jedna osoba. Prema nekim teorijama Vojnićev rukopis zapravo je mitska ‘zla’ demonska knjiga Nekronomikon o kojoj je često pisao znameniti horor pisac H.P.Lovekraft. Uprkos tome što se Nekronomikon spominje samo u fiktivnim delima kao što su ‘The Call of Cthulhu’ mnogi poklonici Lovekrafta veruju da je Nekronomikon stvarna knjiga na temelju koje je Lovekraft zasnovao većinu svojih priča. Nekronomikon je tako postala kultna knjiga za koju se veruje da onaj koji ju pročita trajno izgubi razum, ponajpre zbog sadržaja i univerzalnih otkrića koje ljudski um nemože obraditi. SVRHA RUKOPISA O nagađanjima i teorijama postojanja rukopisa mnogi su dali svoje ideje. Ipak ni jedna od njih nije potvrđena i još uvek nemožemo odrediti niti spoznati što se stvarno krije iza nerazumljivih redaka i čudnih ilustracija. Najveći broj teorija govori da je knjiga zapravo neka vrsta srednjovekovne medicinsko-farmaceutske enciklopedije. Ipak brojne ilustracije nepostojećih biljaka predstavljaju sumnju. Nadalje neke astronomske ilustracije gotovo bez sumnje prikazuju galaksiju i planete. Ono što zbunjuje je činjenica da se takve ilustracije nisu mogle prikazati bez upotrebe teleskopa koji je pronađen tek 1608. Neke druge ilustracije prikazuju ljudske stanice sa pripadajućim elementima, ali mikroskop koji bi mogao prikazati takve detalje još nije bio pronađen za vreme pisanja Vojnićevog rukopisa. Uzevši sve elemente rukopisa možemo zaključiti da je on ostao misterija u potpunosti. Čak ni bogate ilustracije ne odaju dovoljno dokaza kako bi došli do zaključka. U pokušajima dešifrovanja teksta oprobali su se mnogi bezuspešno već stotinama godina – još uvek se čeka na onoga koji će uspeti u tome. Koje tajne leže u Vojnićevom rukopisu? Koliko će još vekova proći pre nego otkrijemo ovu misteriju? Za sada je poznato da je knjiga pripadala nemačkom caru Rudolfu Drugom (1576-1612), koji ju je kupio za 600 zlatnika, verujući da je reč o knjizi filozofa Rodžera Bejkona. Biljke o kojima se govori u manuskriptu zapravo nisu stvarne biljke. Neke od njih kao da imaju korenje jedne vrste, lišće pripada drugoj vrsti, dok je cveće iz potpuno treće vrste biljaka. U poglavlju o biologiji nalaze se crteži minijaturnih nagih trudnica koje plutaju u vodi. U odeljku o astrologiji nalaze se astrološke karte i standardi zodijački znaci, kao što su ribe, bik ili strelac. Pored ostalog, u knjizi se nalaze crteži preko 100 različitih vrsta lekovitih trava i korenja, tegli i posuda. Po jednoj teoriji, reč je o šifrovanom jeziku, što znači da je neki evropski jezik filtriran kroz kriptografski alfabet kako bi zadržao neku vrstu koda. Drugo tumačenje kaže da je jezik “mikrografski”, to jest da je svako naizgled slovo zapravo napravljeno od serije sićušnih znakova za starogrčki, i da se može razaznati jedino kroz lupu. Izgleda da je najprihvatljivija teorija ona po kojoj je knjiga jednostavno napisana izgubljenim jezikom, i to, po nekima, jezikom severnogermanskog dijalekta. Na kraju je ipak moguće da je reč i o prevari, pošto nije mali broj onih koji veruju da je jezik knjige “puko brbljanje” i da je čitava zamisao podvala autora iz srednjeg veka, ili, pak, samog Vojnoviča. – Postoje brojni šifrovani tekstovi koji su nastali tokom srednjeg veka, i 99,9 odsto njih je rastumačeno. Ako imate celu knjigu, kao što je ovde slučaj, trebalo bi da bude vrlo lako pronaći njen ključ – kaže Klaus Šmeh, stručnjak kriptografije. Dok entuzijasti širom sveta pažljivo studiraju Vojničev rukopis, jednu od najtajanstvenijih knjiga ikada pronađenih – koju je ispisao nepoznati autor na jeziku koji niko ne razume – tim istraživača sa Univerziteta u Arizoni rešio je jednu od najvećih misterija: kada je knjiga napisana? Koristeći radiokarbonsko datiranje ( C 14), tim pod rukovodstvom Grega Hodžinsa na odeljenju za fiziku Univerziteta u Arizoni, je utvrdio da se listovi pergamenta rukopisa mogu datirati u XV vek, čineći knjigu jedan vek starijom nego što se to ranije mislilo. Ova knjiga čini da ” Da Vinčijev kod” izgleda sasvim nezanimljivo: redovi teksta nečitko su napisani na vidno starom pergamentu, oko intrigantno nacrtanih ilustracija koje predstavljaju biljke, astronomske karte i ljudske figure koje se kupaju u – verovatno- izvoru mladosti. Na prvi pogled, ”Vojničev rukopis” ne podseća ni na jedno poznato antičko delo sa tekstom i crtežima. Međutim, drugi, pažljiviji pogled pokazuje da ovde ništa nije onako kako izgleda. Nepoznata slova, od kojih neka podsećaju na latinska slova, druga koja ne podsećaju ni na jedan poznati jezik, grupisana su tako da izgleda da formiraju reči i rečenice, osim što ne nalikuju bilo čemu što su mogla napisati – ili čitati – ljudska bića. Hodžins, naučnik i istraživač i pomoćni profesor na odeljenju za fiziku na Univerzitetu u Arizoni skupa sa odeljenjem za antropologiju na istom Univerzitetu je fasciniran rukopisom. ”Da li je to kod ili neka vrsta šifre? Ljudi se bave statističkom analizom korišćenih slova i reči – sredstvima koja se koriste za otkrivanje šifre, ali oni je još nisu rastumačili.” Hemičar i arheolog po struci, Hodžins radi i za Laboratoriju NSF u Arizoni, sa Akceleratorom masenespektrometrije, koji koriste kako fizičari tako i geo-nauke. Njegov tim je bio u prilici da odredi vreme nastanka Vojničevog rukopisa. Prvo smisaono tumačenje ovog rukopisa pružio je 1921. profesor filozofije sa Pensilvanijskog univerziteta, Viljem Njubold. On je tvrdio da rukopis sadrži sitne znake ispisane perom, koji se mogu videti jedino pod uvećanjem, i da su ti znaci zapravo stenografski znaci starogrčkog jezika. Po ovom tumaču, Vojnićev rukopis napisao je Rodžer Bekon u 13. veku, i on govori o raznim pronalascima, kao što je, na primer, mikroskop. Ovo tumačenje, međutim, obezvredili su kritičari koji su pokazali da navodne mikroskopske osobine rukopisa predstavljaju prirodne pukotine u mastilu. Filolog amater Džon Stojko je 1 978. tvrdio da je rukopis napisan na ukrajinskom jeziku, bez korišćenja samoglasnika, ali njegov prevod, u kome se nalaze i rečenice kao što je: “Praznina \e ono za šta se bori oko Boga-Deteta” ne odgovaraju ni ilustracijama ni ukrajinskoj istoriji. Fizičar Leo Levitov je 1 987. tvrdio da su dokument napisali francuski katari, i da je sastavljen od reči raznih jezika, ali se njegov prevod uopšte ne slaže sa dobro dokumentovanom teologijom katara. Moguće je, na primer, da se radi o šifrovanom tekstu na nekom potpuno nepoznatom jeziku. Kako je zapazio američki kriptolog Gordon Rag, najčešće reči se ponavljaju dva ili više puta u istom redu. Ako bi se znaci Vojnićevog rukopisa preveli na slova latinice (naravno, svakom znaku se dodeljuje slovo konvencijom, što ne znači da on i predstavlja to slovo), jedan red u tekstu bi, na primer, izgledao ovako (list 78): qokedy qokedy dal qokedy qokedy. Ali, toliko ponavljanje reči ne nalazimo ni u jednom poznatom jeziku i to je ono što Vojnićev “tekst” čini suviše različitim od bilo čega poznatog, da bismo mogli da pretpostavimo da je pisan na na kom Ijudskom jeziku. Pa ipak, Iingvistička složenost rukopisa nesumnjivo ukazuje na sistem. Čak i ako je čitav rukopis samo prevara, ona nije nastala tako što je neko nasumično izabrao znake i složio ih u tekst. U njemu nalazimo suviše pravilnosti i sistema. Na primer, reči u Vojnićevom tekstu raspoređene su binomnom raspodelom – najčešće korišćene reči imaju pet ili šest slova, a broj reči sa manje ili više slova opada strmo od vrha po funkciji koja predstavlja simetričnu zvonastu krivu. U gotovo svim Ijudskim jezicima, distribucija reči je šira i asimetrična, sa češćim javljanjem relativno dugih reči. Veoma je malo verovatno da bi binomna raspodela mogla da bu-de namerno ukalkulisana u kreiranje tog rukopisa sa ciljem obmane, pošto je taj statistički koncept nastao vekovima nakon ovog rukopisa. KARDANOVA REŠETKA Da bi pokazao da je moguće stvoriti šifru sličnu Vojnićevoj, koja u sebi ne nosi neko značenje, kriptolog Gordon Rag je pokušao da sam kreira sličan rukopis. Opšte mišljenje je da je ovaj rukopis nastao pre 1500. godine, ali je poznato da su u srednjem veku i renesansi umetnička dela pravljena u stilu starijih vremena, ili iz sasvim nedužnih motiva, ili da bi rukopis izgledao starije; zato je ovaj kriptograf datirao rukopis između 1470. i 1608. godine. To je otvorilo mogućnost da je u njegovom stvaranju korišćena Kardanova rešetka, koju je ovaj italijanski matematičar predstavio 1550. godine. Kardanova rešetka se sastoji od jedne karte sa nekoliko proreza. Kada se ta rešetka postavi na naizgled besmislen tekst nastao izborom slova pomoću iste takve rešetke, otkriva se skrivena poruka. Rag je ubrzo uvideo da korišćenjem Kardanove rešetke sa tri otvora može da stvori tekst po osobinama veoma sličan Vojnićevom. Korišćenjem tablice od 36 stubaca i 40 redova, i Kardanove rešetke za izbor znakova uspeo je da za nekoliko sati načini između 1.000 i 2.000 reči.
Prvi stubac tablice bi sadržao slogove – prefikse, drugi sredinu reči, a treći sufikse. Postavljanjem rešetke počev od različitih redova tabele, dobijaju se reči koje se sastoje od različitih prefiksa, sredina i sufiksa, sasvim u Vojnićevom stilu. Ovaj metod je takođe bio u stanju da reprodukuje i druge pravilnosti Vojnićevog rukopisa. Na primer, u Vojnićevom rukopisu se određeni znakovi nikad ne pojavljuju zajedno, što se može podesiti pomoću Kardanove rešetke; ako se uzastopni otvori na rešeci postavljaju uvek na različite redove, onda se slogovi u horizontalnim ćelijama tabele koje se dodiruju nikad neće pojaviti zajedno, ma koliko da su individualno česti. Što se tiče binomne, “zvonaste”, statističke raspodele reči u pogledu njihove dužine, ona se može postići mešanjem kratkih, srednje dugih i dugih slogova u okviru tabele. Najverovatnjje…. Po svemu sudeći, zaključuje Rag, metod Kardanove rešetke poslužio je kao sredstvo da se stvori Vojnićev rukopis. Na osnovu praktičnog iskustva, kaže on, nesumnjivo je da je jedna osoba mogla da načini takav rukopis za samo tri meseca. Ipak, ostaje pitanje: sadrži li on neku smisaonu poruku, ili je puka besmislica? Osobina Vojnićevog teksta koja bi mogla da reši ovo pitanje, a na koju je već ukazano, jeste suviše često ponavIjanje reči. Bilo koji metod primene Kardanove rešetke na smisao teksta neće proizvesti toliko ponovljenih reči. To bi najverovatnije značilo, zaključuje Rag, da je autor Vojnićevog rukopisa koristio kao predložak neki potpuno besmislen tekst ili niz znakova, a ne neku smisaonu poruku. I zaista, istorijske činjenice kao da se slažu sa ovom pretpostavkom, jer je za jednog od dva čoveka koji su povezani sa ovim rukopisom, (elizabetanski mističar dr Džon Di i Edvard Keli), naime, za Edvarda Kelija, istorijski poznato da je, pored toga što se zanimao za mistiku i alhemiju, uz to bio i nepopravljivi falsifikator, a znao je i za princip Kardanove rešetke. Za razliku od ostalih fenomena, paranormalnog i neobjašnjivog – ova misterija je pred nama i svima dostupna uprkos tome predstavlja prevelik napor za ljudski um koji ima tendenciju objasniti i obrazložiti neobjašnjivo. Ukoliko želite možete se i sami okušati u ovoj misiji, kompletno skenirane stranice Vojnićevog rukopisa u visokoj rezoluciji naći ćete ovde – Yale University: Voynich manuscript. Ovaj misteriozni rukopis ostaće podsetnik na to da bez obzira na sav naš ljudski napredak, tehnologiju i nauku – neke misterije ostaće modernom čoveku izvan dohvata i shvatanja. Možda smo jednostavno toliko zaslepljeni svim našim dostignućima da više ni nismo sposobni razumeti drevnu nauku i njene mudrosti. Izvor: E-zanimljivosti The Blog Tags Widget will appear here on the published site.
Tags:
The Recommended Content Widget will appear here on the published site.
Leave a Reply. |
11/1/2016
0 Comments